Konceptualna kirurgija: Imamo zatvor!

Politička i poslovna kritika sukladno drugom zakonu termodinamike polako, i bespredmetno je dodavati, također nepovratno postaje „nemoguća misija“ jer „napetost između onoga što se hoće kritizirati i onoga što bi valjalo kritizirati toliko je nagomilana da naše mišljenje postaje stoput više mrzovoljno nego precizno.

Nijedna sposobnost mišljenja ne drži korak s problemima. Otuda samoostavka kritike.“ kako piše Peter Sloterdijk u „Kritici ciničkog uma“. Parodirajući poznati dictum Douglasa Adamsa mogli bismo dodati da, ako je politička i ekonomska kritika iluzija, onda je politička i ekonomska kritika danas u RH dvostruka iluzija.

Moralne vertikale i nemoralne horizontale

Po uzoru na hrvatske biznismene o kojima smo nedavno, ni manje ni više nego iz pera urednika jednog poslovnog tjednika, mogli pročitati da bi da bi baš oni političarima trebali biti uzori i moralne vertikale hrvatski političari počeli su se i ponašati, ali više kao nemoralne horizontale.

Pravilo hrvatskog biznismena: jedne godine Zlatna kuna ili kakva slična nagrada, sljedeće godine sud i zatvor. Pravilo hrvatskog političara: jedne godine najuspješniji nacionalni političar i osvojeni barem nekakvi izbori, sljedeće godine sud i zatvor. Nasuprot sklonosti poopćavanju ne treba odmah trčati pred rudo i zaključivati kako im je zatvor zajedničko svojstvo i po uzoru na izbor Pape urlati unaokolo „Imamo zatvor!“, iako je to možda najtransparentnije, zaključivati kako možda imaju problema s probavom, kako im je možda potrebna kvalitetna kolonoskopija i slično. Uzorak je ono što nas zanima, mreža finih odnosa koja se proteže kroz noviju povijest po svim i najudaljenijim pitoresknim zapećcima Lijepe naše.

Nova normalnost. Paradigma

Prošlost i povijest skrivena među recima friziranih životopisa tih novih super-heroja, u stvari je sjena koja se nadvila ne samo nad njima, nego nad svima nama. Komunistička prošlost, tranzicijska prošlost, privatizacijska prošlost, ratna prošlost, osobna povijest, njihova povijest, naša povijest, moja povijest.

Čačić i Sanader kao dio nas. Za stolom, na poslu, Jezušmaria čak i u krevetu! No to nije sve! Još uvijek postoje teme iz novije Hrvatske poslovne, političke i drugih povijesti (otprilike 1989.-2019. pod vidikom pretpostavke o trajanju niza sudskih procesa) koje nije pametno istraživati i o kojima nije pametno pisati osim ako zaista ne volite horor scene u kojima glavnog junaka pojede mrak. To bi nas moglo zabrinuti. Svaki pošteni poslovni čovjek i uspješni političar zbog ovog ili onog jednom je završio u zatvoru ili barem bio pod sumnjom da je činio štogod protuzakonito ili barem mimozakonski. To je pravi začin svakog poštenog i ozbiljnog životopisa hrvatskog prekupca i politikanta danas. To je novi stil. To je nova normalnost. Nova sadašnjost. Nova poboljšana bistrina. Paradigma.

To bi nas trebalo zabrinuti. Na koncu, treba misliti i na budućnost, barem na onu kratkoročnu. Što će se zbiti ako se svi ti prekupci i politikanti udruže kad jednom izađu iz zatvora. To bi mogla postati nova politička moć u RH, štoviše sila. Ona kojoj se najmanje nadamo. Već pri samoj pomisli osjećam nelagodu i svakako je netočno kazati da sam samo zabrinut. Pomalo strepim, a mogli biste i vi. „Strepite!“

Tko je čija slika

U tom svjetlu čitamo na sve strane o presudi Ivi Sanaderu i o tome kako će to izazvati nešto ravno ozbiljnom tektonskom poremećaju. Kakve je to promjene izazvalo izručenje Perkovića? Kakve promjene je izazvala osuda i kazna Čačića? Itd. Nikakve. Ništa se nije dogodilo. Barem ne nešto vrijedno spomena i što bi zadržalo našu pažnju nad viješću dulje od sjećanja na bombastične i u najmanju ruku iskrivljene novinske naslove i fotografije. Ništa se nije dogodilo do sada, neće niti sada, pa ni u bliskoj budućnosti. Nova stilska paradigma već je na vlasti. Kad malo bolje promislim, ta je paradigma u stvari estetski vrlo elitna.

Prekupci i politikanti u stvari postaju sve više nalik tzv. „običnom malom prosječnom čovjeku“, što zaista i jesu i uz male statističke ispade u stvari pokazuju da su skloni neprofesionalnosti, nemoralu i kriminalu koliko i bilo tko drugi, koliko i taj mali nepostojeći čovjek. Nema niti traga od velikih „tvoraca novih vrijednosti“, ni traga od „državničkih poteza za pamćenje“. Oni su slika nas, mi smo slika njih. Oni su mi i mi smo oni.

U toj i takvoj situaciji gdje se ozbiljna i djelotvorna politička i poslovna akcija komotno može dogovarati između niza prekupaca i politikanata razasutih po zatvorima Lijepe naše, referencijalni okvir kritike se pomiče. Ne vrijede ista pravila u močvari i izvan nje. A nalazimo se u poslovno-političkoj močvari. O tome nema dvojbe. I najgore je da smo svi u njoj, čak i rijetke iznimke, čak i tzv. nove snage koje u stvari nisu sposobne generirati statističku održivost sebi samima, a kamoli naciji.

Kakva ponuda, takav i listić

U toj političkoj močvari, u kojoj svi donose svjetlo nakon potpunog mraka prije njih (a znamo kako se zove onaj tko nosi svjetlo, npr. Louis Cyphre (Angel Heart, A. Parker, 1987.)) i nitko se ne želio voditi poznatom njemačkom izrekom Ainfangen ist leicht, beharren eine Kunst i koju ne bi bilo loše malo isušiti da se na dnu pokažu prastari leševi i na horizontu mračna budućnost koja bdije nad nama, predlažem da se za razliku od, nazovimo to za ovu nepriliku „pasivne apstinencije“ (neizlazak na izbore), prepustimo čarima „aktivne apstinencije“ (izlazak na izbore sa činjenjem izbornog listića nevažećim).

To bi bila, iako kič politička poruka (jer kič je prenatrpanost, a ova bi poruka bila u skladu s načelima Zen-budhhizma prenatrpana odsutnošću pa dakle krajnji kič), te iako i besadržajna poruka, ipak i neka, možda, odlučna poruka. Naime, i sam čin poruke bio bi njezin vlastiti sadržaj – kakva ponuda, takav i listić – nevažeći, jer nastavak u uživanju blagodati slobode pasivnog apstiniranja na koncu znači prešutni pristanak uz galopirajuću političku entropiju pod okriljem elegantne biološke entropije sporog izumiranja, neprimjetnog nestanka i da parafraziram Bukowskog „čekanja u životu punom malih priča da stigne smrt“.

A o ovim spomenutim novim super-herojima u svjetlu presude trenutno najeksponiranijem od njih u stvari nemam što za dodati, ili bih mogao citirati M. Twaina: “Suppose you were an idiot, and suppose you were a member of Congress; but I repeat myself.”. Malo sam si mrzovoljan, pa zatim malo neprecizan. Ne znam, ne znam, nije ni entropija kaj je nekad bila. Kaj me briga: „Imamo zatvor!“.

*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com