Dvije godine mandata Prvi ministar Zoran Milanović potrošio je strateški se naslanjajući na partnere u Londonu. I baš po volji strateških partnera, umjesto jačanja europskih vrijednosti krenuo je u reafirmaciju komunističkih dogmi, vukao retro-poteze koji raspiruju unutarnje konflikte poput ukidanja saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburškom polju i ukidanja političkim koncenzusom uspostavljenog Ureda za pronalaženje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina.
Umjesto jačanja srednjeeuropske komponente u vanjskoj politici nakon ulaska u EU, prepustio je Vesni Pusić da i dalje vodi vanjsku politiku „regiona“, a svi naši ministri u Bruxellesu su toliko bezrezervno na liniji Londona da već izazivaju podsmijeh.
Umjesto korištenja europskog uhidbenog naloga kao poticaja i potpore u lustraciji sustava, u oslobađanju državne uprave , gospodarstva, medija i sveučilišta od umrežene hobotnice koja podrijetlo vuče iz komunističke tajne policije, Zoran Milanović je prigrlio lex Perković baš kao da je osmišljen u njegovu uredu, a ne na susjednom brdu, i umalo nas ispisao iz EU kako bi zaštitio od predaje njemačkom pravosuđu dvojicu bivših čelnika službe državne sigurnosti, ili kolokvijalno udbe. Pustio je čak štoviše da ta umrežena hobotnica, koja je uvijek djelovala, ali ipak ponešto prikriveno, za njegova mandata potpuno i otvoreno preuzme i državu i gospodarstvo i medije, da uguši baš svaku zdravu gospodarsku aktivnost, jer više nije moguće dovoljno napuniti proračun da bivši ministar Linić i prijatelji namire sve potrebe svih svojih prijatelja. Takav se sustav našao i još uvijek se nalazi pred ekonomskim slomom. A Prvog ministra Zorana Milanovića izvjesno je čekala drugarska egzekucija, odmah nakon europskih izbora. Jer netko mora pasti da bi se sustav mogao ponovo zarotirati, presložiti, a u bitnome ostati isti.
Pedro je trebao biti Prvi Ministar. Bilo je to očito prije dva-tri mjeseca kada su mediji koji su dotad bezrazložno veličali Milanovića odjednom su u njemu i njegovu karakteru otkrili prepreku za vođenje vlade i uzrok gospodarskog kraha, predsjednik države Josipović promoviran je kao veliki ujedinitelj, odmah je porastao rejting Tomislavu Karamarku, počelo se spekulirati o nekim prijelaznim rješenjima rekonstruirane vlade bez Milanovića… Ja ne znam je li baš u to vrijeme ili već već ranije, Zoran Milanović odlučio prometnuti se iz Prvog ministra u Kancelara u punoj simbolici te preobrazbe, ali znam da je otad počeo vući poteze koji bi mogli voditi u tom smjeru.
S čelnog mjesta DORH-a odlazi po mjeri Londona i haškog tužiteljstva odabrani Mladen Bajić i dolazi dotadašnji šef USKOK-a Dinko Cvitan, koji je odmah najavio obračun s kriminalom lokalnih šerifa. Najprije medijski , a odmah potom i kazneno-pravno počinju se otvarati afere Linićevih prijatelja i prijateljica, Kalema, Šegona, Lovrić-Merzel, što je već bio znak da je Zoran Milanović baš kancelarski odlučio krenuti na svog dotad najjačeg ministra, jednog od najmoćnijih ljudi u partiji Slavka Linića. Koji ujedno slovi kao ključna osoba te stare obavještajne oligarhije u financijskom i gospodarskom sektoru. Otprilike ono što je Josip Perković bio u državno obavještajnim poslovima, to je Slavko Linić ( bio) u gospodarsko-financijskim poslovima.
Danas je Slavko Linić bivši ministar, otvaraju se nove po njega neugodne istrage poput Spačve, otvaraju se njegovi osječki poslovi, pitanje tajnih računa u Trstu i po svemu sudeći neće moći izbjeći kazneni progon, koji bi po svojoj lustracijskoj supstanci mogao biti pandan procesa koji će se voditi u Njemačkoj pritiv šefova bivših komunističkih obavještajnih službi. U tom poslu, čini mi se, Zoran Milanović nije usamljen niti je bez potpore. Kao što je nakon formiranja vlade velike koalicije njemačka kancelarka Angela Merkel po stranačkoj CDU liniji poslala HDZ- u prijatelja, savjetnika i nadzornika Klausa-Petera Wilscha, tako je i SDP-u po SPD-ovoj liniji poslan prijatelj i savjetnik i nadzornik Josip Juratović. Upravo je on nedavno javno preporučio Zoranu Milanoviću da bi se u sljedećem razdoblju trebao više baviti vladom, a stranku prepustiti nekome drugome.
Prevedeno u termine lustracije sustava u Hrvatskoj, to znači da će Zoran Milanović dobiti njemačku potporu za ostanak na čelu Vlade do kraja mandata ako provede lustraciju gospodarskog sustava i sustava državne uprave kroz ciljane pravosudne procese. Sudeći prema recentnim potezima Milanović je prihvatio tu ulogu, koja je mnogo ugodnija od već pripremljene drugarske egzekucije i koja će mu nakon izgubljenih parlamentarnih izbora osigurati barem častan odstup. Preko Linića je pravosudno otvorena gospodarsko-financijska oligarhija, sudeći po medijskim napisima o (pre)bogatim državnim i lokalnim družnosnicima, koji teško da mogu opravdati podrijetlo svoje imovine legalnim izvorima, očito predstoji sličan proces i u državnoj upravi. Ti lustracijski procesi su tek preduvjet za ozbiljne gospodarske reforme i ozbiljne reforme državne uprave. Jer nema te reforme i tog modela koji može uspjeti na staroj hobotnici.
Zoran Milanović će ostati upamćen kako loš predsjednik Vlade. Ali ako u kancelarskoj maniri i uz njemačku potporu do kraja mandata odigra ulogu odlučnog lustratora sustava, njegov će doprinos hrvatskoj europskoj tranziciji biti nesporan. Njegov nezgodan karakter u tome mu može biti čak prednost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
