Prijevremeni državni izbori kasne već pola godine

Konsolidirali se ili ne – vrijeme je. Tko se nije konsolidirao magarac je bio. Ne samo zato što bi prijevremeni državni izbori bili prvi u političkoj povijesti moderne hrvatske države, već i zato što su sami po sebi tračak nade u ovoj dolini suza. Odnarođena vlast nam je potpuno raštimani orkestar bez sluha, politički narod stado bez pouzdana pastira, oglodana država poligon za konsolidaciju proračuna i „regiona“. Bila bi vlada presretna da uspije dočekati redovne izbore makar se još dvije godine gušila u vlastitoj nemoći da na bilo kojemu području poluči minimalan ili barem neriješen rezultat, socijalističku „pozitivnu nulu“. Dočeka li Milanović četvrtu godinu mandata, bit će to znak da u oporbi nema snažnoga političkoga erosa, da znakove vremena nema tko pročitati, da su im parcijalni interesi važniji od općih. Ukratko, znak da oporbom vladaju antitalenti. Politički zgubidani.

Prije dvije godine napisao sam na portalu hkv.hr da će kukuriku ekipa kad uhljebi klijentelu i potroši floskule Plana 21 započeti s unutarnjim borbama. To je stara partijska taktika permanentne revolucije koja u partijskoj državi ne smije stati, ona neprestano mora stvarati dojam da se nešto važno događa, da se nešto radi. Partijska država majstor je proizvodnje opijuma za narod, osobito za onaj stjeran u poziciju glavu dolje, ruke na leđa. Ne samo da su počele unutarpartijske diferencijacije s pretenzijom sukoba na ljevici, već je na tragu stvaranja privida da partijska država nešto radi i Milanovićev dvotjedni izlet u Australiju i Novi Zeland. Na tom tragu je i Josipovićeva svakodnevna kampanja po šumama i gorama sada s uključenim kopiranjem Mesićeve neinteligentne populističke politike pripovijedanja viceva.

Na tom tragu je i Jovanovićev performans s udžbenicima povijesti i pripovijedanjima o isušivanju močvara i Lorencinov linč dosad najuspješnije direktorice Hrvatske turističke zajednice i Marasov marš na legalno izabranoga predsjednika Hrvatske gospodarske komore i Pusićkino vanjskopolitičko čeprkanje po nebitnim temama za Hrvatsku i Hrvate u svijetu začinjeno milanovićevski besmislenim letom u Čile i Opačićkino predstavljanje nekakve „strategije“ alanfordovskoga „istraživanja ruda i kopanje nosa“ za razdoblje do, zamislite, 2020. godine (računaju na još jedan mandat!), i da ne idemo dalje po resorima, zaključimo s obećanim fasadama od kojih dvije godine nije zalijepljena nijedna ploča stiropora. Teško je, ipak, prešutjeti i donošenje kontroverznih zakona, kao što je onaj o „strateškim investicijama“ koji je dodatno udaljio investicije od obećanoga investicijskoga tsunamija ili onaj o „predstečajnim nagodbama“ u kojima je partijskim modelom države pred Bajićevim začepljenim nosom isparilo pedesetak milijarda.

Jasno je i trafikantici koja je dala glas za Plan 21 da pred sobom ima „moralno čudovište“ (AGM). Vlast ne zanima ni reindustrijalizacija, ni zapošljavanje, ni poljoprivreda, pa niti zbrinjavanje otpada. Kao niti „povlačenje sredstava iz EU fondova“, niti iseljavanje, siromaštvo, demografski slom, ovrhe. Pa niti galopirajući sukobi interesa u vlastitim redovima. Položaj Hrvata u Hrvatskoj jednako im je zanimljiv kao i položaj Hrvata u Srbiji i BiH, Novom Zelandu i Čileu, što je usporedivo sa zanimanjem aktualne vlade za položaj pingvina ma gdje bili.

Barbarima nazivaju skoro 700.000 tisuća ljudi koji u svojoj državi traže najdemokratskiji oblik izjašnjavanja o gorućem pitanju Vukovara, dok istodobno barbarskom logikom partijske discipline mjesecima u saborskoj šupi drže zatočenima kutije sa zahtjevima za referendum ne pripuštajući ih na dnevni red Sabora, niti Ustavnoga suda. Onoga suda koji svaku odluku vlade koja dođe na njegov dnevni red proglašava neustavnom, jer, dakako, nije usklađena s Ustavom u čemu je ministar Jovanović svjetski golgeter pod geslom „Za partijsku državu – spreman!“.

Ova vlada i ovaj predsjednik nemaju elementarnoga osjećaja i volje raditi za boljitak nacije i demokratske države. No, kad je riječ o stabilizaciji „regiona“ ažurnost im je na razini borbene spremnosti cvijećem zasute JNA uoči agresije. Prirodni demokratski hendikep nadomještaju izgradnjom neprirodne partijske države.

Ne čudi stoga da je Crobarometar (napokon) iznio podatak o tome da Milanovićevu vladu ne podupire 72 posto građana. Još malo i spast će na onih Tuđmanovih 20 posto nepopravljivih jugobolnika vođenih idejom – nikakva samostalna Hrvatska – stanje je bolje što je u njoj gore. HDZ (20,4 posto) sad je i službeno ispred SDP-a (20,3 posto). U realnom vremenu razlika je puno veća negoli je to iskazano u okolnostima suvremene inačice diktature proletarijata avangarde uništene radničke klase.

I Josipoviću pada popularnost! Pokazatelji ga svode na njegovu objektivno slabašnu političku težinu. Više ni ankete ne mogu lakirati objektivnu stvarnost. Otkad je inozemnom donacijom estetski dotjeran, odmah je zadovoljan novim „lookom“ krenuo u cjelogodišnju predizbornu kampanju o trošku proračuna Predsjednika Republike. Njegov mandat ostat će upamćen samo po laudi partizanskoj kapi s crvenom petokrakom, izmjenjivanju poljubaca sa srbijanskim predsjednicima i davanju međunarodne težine na genocidu stvorenoj Republici srpskoj. Zbog osobnog interesa volje za drugim mandatom nema namjeru aktivirati ustavne ovlasti i prodrmati SDP-ovu koalicijsku vladu. Koliko god se naš brod opasno nagnuo on svojim potezima skreće pozornost na orkestar koji još u potpalublju svira dok se putnici otimaju za pojaseve za prekooceansko spašavanje. Stoga oporba mora pronaći jednu normalnu, prosječno zdravu osobu kako bismo još ove godine dobili drugoga doživotnoga bivšega predsjednika na skrbi hrvatskoga proračuna, da iznad doline suza ne ostane stršati samo Mesić. Doživotno instaliranje „aveti prošlosti“ možemo zahvaliti Sanaderu i njime fasiciniranom vojskom klimavaca i amenuša.

Hrvatska više nema vremena čekati da Milanović i Josipović profunkcioniraju. Hrvatska više nema vremena čekati da profunkcionira i pronarodna oporba, jer ona druga ideologijski obojena i te kako funkcionira, strpljivo radi i čeka. SDP ju ne napada, nju više zabrinjava konkurencija HDZ-u, jer za HDZ imaju pripremljen plan, a za alternativu odozdo, još jednu opasnu namjeru, nisu spremni. Pokazatelj? Pušiona koju su doživjeli s referendumom U ime obitelji, kojoj nitko nije davao nikakve šanse za uspjeh.

Plan ostanka na vlasti Partija je, dakle, ugrubo razradila. Kako se ne može osloniti na pozitivne rezultate, ključni su joj faktori eventualnoga opstanka na vlasti (samo u slučaju redovnih izbora!) pravosuđe, mediji i infrastrukturni čuvari bipolarne fatamorgane bolje budućnosti. Pravosuđe treba razvlačiti HDZ sve do državnih izbora kad poput bombe treba eksplodirati pravomoćna presuda kojom bi se osiguralo demokratsko jednoumlje Partije. Mediji, u prvom redu EPH i HTV do tad moraju podgrijavati juhicu o „zločinačkoj organizaciji“ i provoditi tihu, podmuklu (anti)kampanju, a početkom službene predizborne kampanje svi zajedno trebaju HDZ pokopati kao političkoga mrtvaca opasnih namjera. Dotad, partijskoj državi vjerna frakcija u HDZ-u treba odraditi partijski zadatak i razjuriti ili barem trajno ocrniti crvima sumnje sve na „desnom kanalu“ do te mjere da se više ne može roditi nikakva opasna namjera. Na tako pripremljenom terenu spaljenoga političkoga prostora onih 20 posto izborno discipliniranih jugoovisnika moglo bi biti dovoljno, računa gremij partijskih mozgova u kojega ne spada Tonino Picula, trenutno jedini gospodin među drugovima u SDP-u.

U takvoj situaciji logičan odgovor HDZ-a, ako je „novi“, jest snažno insistiranje na prijevremenim izborima, odmah i sad. U svakom slučaju HDZ i njegovi „stranački novinari“ (AGM) ne bi se trebali baviti napuhavanjem glasine zbunjivanja o tome da je Savez za Hrvatsku „stvoren isključivo zato da spriječi pobjedu HDZ-a“. Savez zapravo pomaže HDZ-u da se dokraja konsolidira nakon havarije u koju ga je aklamacijom odveo Sanader s Kosorovom.

„Nikakvi savezi za Hrvatsku, ili ne znam kako se zovu sve te stranke, nemaju snagu i infrastrukturu koju mi imamo, sada imamo 200.000 članova, a to je vojska domoljuba i nevjerojatna energija“ – izjavio je Karamarko na tragu Sanaderove logike kako je glas za ovoga ili onoga, „kako se zovu sve te stranke“, glas za SDP. To nije politika istinski „novoga HDZ-a“. A o hadezeovoj infrastrukturi mogli bi se pisati traktati, ista je ta infrastruktura bila dušom, srcem i džepom uz Sanadera, a još na prvim demokratskim izborima, dobro se sjećam, trgala je plakate HDZ (nisu mogli toliko potrgati koliko smo ih mogli lijepiti!). Pozivanje na nju i njezinu doista „nevjerojatnu energiju“ preživljavanja više ne drži vodu. Nije bitan broj članova stranke nego raspored i pozicije onih koji manipuliraju „vojskom domoljuba“.

HDZ više nema ekskluzivitet kakav je s pravom uživala tijekom Tuđmanova desetljeća. On je ozbiljno narušen. Gdje, kako i čime bolje je da ne počnem nabrajati, ionako je već sad ovaj tekst predugačak. HDZ se mora pomiriti s činjenicom da je svojom politikom iz doba Sanader-Kosorova predsjednikovanja, a nije to kratko razdoblje razgradnje stranke, izgubio povjerenje velikoga broja birača, mnogih od njih i na duže vrijeme što se moglo ublažiti unutarstranačkim provjetravanjem i izborima po načelu jedan član – jedan glas. Dio izgubljenoga povjerenja možda će se vratiti, ali tek kad se „novi HDZ“ dokaže djelima. Dotad je taj dio birača, ta nepregledna „vojska domoljuba“ na slobodnom političkom tržištu i bolje je da ti glasovi odu Savezu koji također ima potencijal „vojske domoljuba“ ali nema „infrastrukturu“, negoli da ostanu doma ili zalutaju u izborna bespuća. Inače, prvu infrastrukturu HDZ-a stvarao je oktroirani tajnik stranke Josip Manolić. Manolić je otišao, njegova infrastruktura je ostala.

Savez ovakav kakav jest, posebna je priča. U ovome trenutku osim samome sebi i vlastitom razlogu postojanja, nije ozbiljna prijetnja nikome. Kakav bio da bio on je ipak prirodni saveznik HDZ-u i njegovoj koaliciji – ta ne računa valjda i „novi HDZ“ opet s Pupovcem i Stanimirovićem kao postizbornim iznenađenjem?! Ako i računaju na njih, ovi više ne računaju na HDZ s obzirom na to da su od Sanadera dobili toliko puno da im to mora biti dovoljno za idućih nekoliko desetljeća i na osobnom i na kolektivnom planu, što je sramežljivo priznao i Josipović, pa odmah o tome trajno zašutio. Toliko koliko je srpskom etnobusinessu dao Sanader s Kosorovom nije im dao ni Tito s Bakarićem!

Savez se mora programski i kadrovski profilirati i približiti biračima – boriti se za svaki glas. Razvidno je, međutim, da su stranke iz Saveza na nekoliko mjesta gdje su tijekom prošloga vikenda silom zakona provedeni izvanredni izbori jedne drugima konkurirale! Glasovi im otišli protivnicima. Osim HDSSB-a nijedna nije prešla prag (a udružene su mogle osvojiti i po nekoliko vijećničkih mandata). Koji amaterizam! Neke se uopće nisu pojavile na izborima, poput Obiteljske stranke, koja bi po naravi stvari trebala imati ogranak iza svakoga ugla, ili barem simpatizera u svakoj heteroseksualnoj bračnoj zajednici s pripadajućim potomstvom i katoličkom uljudbom. Takvim autogolovima utakmica se ne može dobiti sve da vas trenira siroti Joe Šimunić, žrtvovan po istom poganskom principu kao što su bili žrtvovani i hrvatski generali danas pretvoreni u lovce i ribolovce za uveseljavanje širokih narodnih masa.

Nije valjda u Savezu prevladala logika – koliko na državnim izborima dobijemo – dobijemo, štogod dobijemo proglasit ćemo uspjehom?! To bi Matoš nazvao, onako kako je i nazvao slične pojave – „inteligentna prostitucija“.

Premda Crobarometar nije istražio što biračko tijelo misli o tome trebaju li nam prijevremeni izbori ili ne trebaju, uvidom u svakodnevni život i u rezultate rada Milanovićeve vlade na uspostavi partijske države, sasvim sam siguran da su se prijevremeni izbori trebali dogoditi prije pola godine, poslije ulaska Hrvatske u EU i godišnjih odmora protekle turističke sezone. Vlada je od oporbe dobila bonus od pola godine. Hoće li dobiti beskamatni nepovratni kredit i za preostali dio mandata?

P.S.

Ali, kaj fali i proljeću, kad sam već napisao tekst pomirljivo u snu pitam oporbu najnesposobnije vlade? Pazi sad iskreni odgovor filistra iz gore opisane „infrastrukture“ – ma, mi bi njih srušili, ali jednostavno nemamo kad. U travnju je Uskrs, u svibnju Bleiburg i Titov rođendan s euroizborima, u lipnju je Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu – igraju i naši ako ih Jovanović ne diskvalificira, u srpnju rušenjem vlade srušili bi i turističku sezonu, u kolovozu isto tak, u rujnu treba definirati predsjedničkoga kandidata a to bu trajalo i tijekom listopada jer se naš kvisko, pardon – barbika Kolindica ne javlja, Jadranka se vratila kući, Hebrang je u penziji a Franje više nema, ak ih srušimo u studenom nema tko provesti predsjedničke izbore u prosincu, u prosincu ne možemo rušiti vladu jer su predsjednički izbori, u siječnju 2015. ne smijemo galamiti jer naš bivši koalicijski partner ateist Pupovac ima feštu s hrvatskim postrojavanjem za pravoslavni Božić, u veljači je samo 20 i nešto dana i još je zima i evo nas opet u ožujku, a ja te pitam – tko ruši vladu u zadnjoj godini mandata?! Budimo realni – nema vremena, iskoristimo vrijeme za konstruktivnu konsolidaciju. Inače mi bi njih odmah srušili da sami podnesu ostavku.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.