Svrtanov spomenik Radi Šerbedžiji

Zatekla me u drijemežu vijest da će u Zagrebu imena ulica moguće dobiti J. Reihl Kir, M. Levar, S. Budak, V. Primorac i M. Zec prije M. Martića, R. Karadžića, M. Krajišnika, B. Plavšić i V. Šešelja. Tko bi se još u tom biranom društvu hrvatskih velikana mogao okititi ulicom? Vuk Stefanović Karadžić? Ne. On je počasni građanin grada Zagreba s poveljom pisanom na ćirilici.

Dok gubim vrijeme misleći o tom, vidim da se uokolo glumca Rade Šerbedžije i dalje diže prašina, ali da bi mu netko za života dizao spomenik nisam se nadao. Zatekao sam ga posredno u emisiji Oluja emitiranoj 7. travnja. Gost sve poznatije emisije male dalekovidnice, izvanredni je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Boris Svrtan (r. 1964.). I čelnik Društva dramskih umjetnika. I kandidat za ravnatelja Gavelle. Ekspresno se u posljednje vrijeme penje društvenopolitičkim lijanama. Pomislio sam kako je napokon došlo vrijeme za mlađe, nadam se i pametnije kadrove u kulturi.

Oduševio me početak. Svrtan je ne samo glumac, već i dragovoljac. S ponosom ističe da je čuvao stražu ispred Tesline kuće. Pokušavam povezati kontekste, glumu i rat, fiziku i noćnu stražu, ne ono Rembrandtovo remek djelo iz 1642., već gospićku. Ne polazi mi za rukom, pa se prepuštam gostu Oluje da me prosvijetli.

S odobrenjem klimam glavom kad kaže da smo tijekom rata bili antifašisti, ali pitam se zašto ne imenuje fašiste. Ubrzo će mi i to biti jasno! Naš je antifašizam bio uperen protiv nedefiniranoga Svrtanova „bliztkreiga“. Ajde dobro, može proći. Sve ostalo što sam čuo pretvorilo se u kašu bez soli…

Evo nas na pitanju i odgovoru o „kolegi Radi Šerbedžiji“. Dižem oba kapka i bilježim, zlu ne trebalo. A treba bilježiti, jer i ministar hrvatskih branitelja, Predrag Fred Matić ustao je u obranu R. Šerbedžije i „koleginice“ mu A. Jolie koja nijema za potrebe kadra i kamere lije suze po Srebrenici. Suze bi Rade rado vidio i na Ovčari, kako bi mogao iz džepa uzeti maramicu i obrisati ih s lica dražesne starletice. Kakva scena! Ispalo bi ganutljivo. Poput plesa sa zvijezdama dobili bismo suze sa zvijezdama. Rade ima režiserskoga dara, što ne može promaći njegovu učeniku. No, kao i gluma mu, sve će ostati na neostvarenom daru.

Zašto Fred brani režiju suza sa zvijezdama? Zbog agresije! Ne žele Vukovarci estradizaciju Ovčare, jer znaju da je riječ o klasičnoj tragediji s elementima genocida. Zna se da je u nas svaka obrana od agresije nazvana agresijom. Na nju je ministar ustao javnim pismom, kojega sam pročitao u virtualnom obliku pa ga nisam mogao zgužvati i baciti u koš. Toliko je, naime, nadahnjujući da sam braniteljski proplakao iz bespuća Registra branitelja. A sad još i ova žalosna emisija u kojoj nas provjetljuje noćni stražar objekta od posebne državne skrbi.

Film Dezerter sniman na razvalinama Vukovara netom što je u njemu „palo poslednje uporište ustaške vlasti“ (Vojislav Stanimirović o vukovarskoj bolnici), u kojemu je Šerbedžija glumio, Svrtan nije analizirao i kontekstualizirao. Ali je rekao da ga je Šerbedžija spremao za prijemni ispit, da je Šerbedžija puno pridonio hrvatskom glumištu, da je sporni film koji Šerbedžiju svrstava na agresorsku stranu sa svega nekoliko kadrova bez glumaca sniman u Vukovaru… I tu se Svrtan izgubio ne mogavši se više sastati sa smislenim odgovorima sve do kraja Oluje. Cijena karijere nekad je nevjerojatno visoka.

Spominjao je da smo „svi pod pekom“, godinu 1928. značajnu po „bombaškom procesu“, Titu i ubojstvu Radića u beogradskoj skupštini. Vrativši se načas Šerbedžiji i njegovu „nečinjenju“ kad je trebalo poduprijeti hrvatsku pravednu stvar, Svrtan se dokraja zapetljao ko picek u vunu.

Kronološkim redom ovako: „Rat je bio šok za sve nas osim za CIA-u“; Jugoslaviju je spomenuo kao „emotivni teritorij“; Dean Aćimović pozvao je da se prestane „difamirati“ (Šerbedžiju); može se samo poduprijeti da se R. Šerbedžija i A. Jolie poklone žrtvama na Ovčari; ako netko želi svijet obavijestiti o zločinima u Vukovaru onda ima svu našu podršku – svaka takva gesta je dobrodošla; htio sam reći…; ako je A. Joli uspjela svojim filmom ispričati priču o sustavnom zločinu…; nije R. Šerbedžija ratni zločinac; veličina je naroda da treba moći pružiti ruku; R. Š. je integralni dio hrvatskoga glumišta, njegovo kazalište obogaćuje kulturnu ponudu; mi ne volimo nikoga tko se istakne; gubimo energiju na efemerne stvari…

Pomislih čovjek će se javno zauzeti da se po R. Šerbedžiji još za života imenuje jedan trg u Zagrebu. Nije stigao jer se i voditeljica uplašila nastale konfuzije pa je spas potražila u odličnoj rečenici – vraćamo se nakon reklama.

Prošle su reklame. Svrtan se ohladio i započeo s kulturom. Kao takvom. I konstatirao da je u njoj „katastrofa“. Međutim, odmah razvodnjava jer je i „u Europi slično“, nema ulaganja u kulturu. A kaj mi zapravo hoćemo, ta ni „Matoš od kulture nije mogao živjeti“. Tko je kriv za takvu situaciju, snašla se voditeljica. „Kriva je svijest“! I to ne bilo koja, već „ukupna“. Ni slova protiv ministrice kulture.

Nova tema – Svrtanova kandidatura za ravnatelja Gavelle. Važna napomena: Ako prođe njegova kandidatura moći ćemo govoriti o centralizaciji moći u rukama jednoga čovjeka na području kazališne umjetnosti – kraj napomene. Stražar nad tekovinama od Tesle do Šerbedžije kaže da će kao ravnatelj „otvoriti prostor“. Dakle, priprema propuh. Kad provjetri Gavellu pokušat će „transformirati stvari iznutra“ i napraviti „malu scenu“ koju će nazvati „Kosta Spajić“. Čekamo protukandidate.

Otkrio je i dragocjene podatke iz svoje biografije. „Ja sam naraso na Krleži. Gotovac je van svih kategorija“. OK, shvatili smo. A onda, kao da mora pokazati svoje pravovjerje arbitrima hrvatske kulturno-političke male i velike scene, prelazi opet na „rat“.

Kaže, naime, rat je bio dio plana da se podijele novci i da se uvede liberalni kapitalizam, kultura mora malo remetiti plan uzimanja novca, dio plana je da što manji dio svjetske populacije bude svjestan (?!). Pao sam u nesvijest. Svrtan je položio ispit za društvenopolitičkog radnika!

Jedva dočekah kraj emisije. Sad čekam da Svrtan postavi spomenik Šerbedžiji ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i doživotno pred njim stražari kao glumac, profesor, predsjednik DDU-a i ravnatelj velike i male scene Gavelle. Moguće ga iz filma Dezerter pozove Rade za ravnatelja kazališne mu družbe na Titovu otoku sreće, gdje Boris i Rade o našem trošku mogu brisati suze A. Jolie za izgubljenim „jedinstvenim jugoslavenskim kulturnim prostorom“.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.