U Dubrovniku i njegovoj okolici nisu živjeli Srbi. Veliko područje od Pelješca do Prevlake i granice s Crnom Gorom bilo je naseljeno isključivo Hrvatima. Bez obzira što ovdje nije bilo ‘ugroženih Srba’ kao povoda za napad i agresiju, ovaj ‘rajski kraj’ je postao meta velikosrpske agresije, pljačke, mržnje i ubijanja svega hrvatskog.
Srbi nisu do danas objasnili pod kojim su optužbama o ‘ugroženosti srpstva’ napali ovaj etnički čisti hrvatski kraj. Nije niti potrebno, zna se.
Opsada Dubrovnika i okolice počela je 1. listopada 1991 godine. Grad je doveden u okruženje, a sva hrvatska mjesta u okolici spaljena i uništena. Brojni branitelji i civili završili su u logorima u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. JNA i četnici su bombardirali čak i užu gradsku jezgru što je izazvalo reakciju svijeta, pa je napad na Dubrovnik mnogo pomogao pravoj percepciji rata u Hrvatskoj. Grad je izdržao u okruženju do svibnja 1992. kada ga Hrvatska vojska deblokira i oslobađa uz radost cijelog hrvatskog puka.
U ratnim razaranjima Konavala, od ukupno 3.222 oštećeno je 2.468 stambenih objekata; na području Dubrovnika, od ukupno 23.572 objekta oštećeno je 11.164, a na području Stona od 839 objekata njih 268. Iznimno teška razaranja, u kojima je uništeno i spaljeno više od polovice postojećih stambenih objekata, doživjela su mnoga naselja: Gruda, Čilipi, Zvekovica, Brgat, Sustjepan, Osojnik, Slano i druga naša mjesta.
U dubrovačkom Primorju ukupno je uništeno i oštećeno 1.396 stambenih objekata, od čega 525 kuća pripada u najteže kategorije oštećenja, budući su u potpunosti uništene i spaljene. Najveća razaranja u zapadnom dubrovačkom Primorju zabilježena su u selu Lisac gdje su zapaljena 34, te u Dolima i Zaton Dolima 48, a u Smokovlanjima i Visočanima po 23 stambena objekta. Na području Slanog, prema procjeni Komisije, za obnovu 450 oštećenih stambenih objekata, trebalo je osigurati više od 42. milijuna DM. O stanju u dubrovačkom Primorju svjedoči i primjer sela Dubravice u kome je od 20 kuća njih 19 s podrumima i pratećim objektima zapaljeno i uništeno, piše Dulist
Nakon oslobađanja Župe dubrovačke, koju je neprijatelj i nakon toga nastavio sustavno razarati, zatečeno je preko 300 spaljenih objekata, 1000 djelomično oštećenih, i samo stotinjak kuća pošteđenih od potpunog uništenja. Slično stanje bilo je i sa župskim hotelima koji su prije rata brojili 5079 kreveta, od kojih je gotovo 4000 opljačkano i uništeno.
Pored napuštanja domova prognanici s dubrovačkog područja, prema anketi DERC-a (Dubrovački elektronički računski centar) provedenoj 1991., ostavili su u njima imovinu u vrijednosti od oko 3.890.000.000,00 DM (Vrijednosti su izražene u novčanim jedinicama koje su bile uobičajene u službenoj uporabi za vrijeme agresije).
Spaljena Gruda na Konavlima:
Goloruki branitelji protiv do zuba naoružane srpske vojske
Branitelji Dubrovnika su bili naoružani lakim pješačkim oružjem, između ostalog i lovačkim puškama, te svega 7 minobacača 82 mm, 2 minobacača 120 mm i dva topa ZIS 76 mm. Na drugoj strani grad i okolicu napadali su pripadnici tri korpusa (titogradski, užički i mostarski), brigada iz Trebinja, te četnički dragovoljci. Srbi i Crnogorci napadali su Dubrovnik sa gotovo 30.000 vojnika, 100 tenkova, 50 transportera, 120 topova itd.
Uz snage dragovoljaca ZNG-a, Dubrovnik su branili i pripadnici policije, u ukupnom broju 400-500 ljudi koji su morali izmjenjivati oružje na stražama zbog nedostatka istog, dok je u studenom broj narastao na 962 branitelja koji su morskim putem kroz neprijateljske blokade došli braniti opkoljeni grad.
Tako se velika neprijateljska sila srušila se na stari hrvatski grad.
Napad je istovremeno krenuo iz nekoliko pravaca: iz smjera crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, zatim iz smjera Trebinja prema Brgatu, te jedan dio prema Slanom preko herojskih Ćepikuća.
U Ćepikućama je 45 hrvatskih vojnika iz Stona i Ćepikuća dočekalo u zasjedi oko 600 srpskih vojnika koji su dolazili iz smjera spaljenog hrvatskog sela Ravnog i nanijelo znatne gubitke, te natjeralo na bijeg. Zbog toga je smjer kretanja prema Slanom promijenjen preko Zavale.
Istovremeno, JNA i crnogorski četnici kretali su se preko Konavala gdje su palili i rušili sve pred sobom i 16. listopada ušli u Cavtat, a 24. listopada u Kupare.
Prvog dana napada Srbi su zauzeli Golubov kamen i presjekli komunikaciju Mokošica-Dubrovnik.
Zbog svega toga branitelji su u studenom 1991. bili prisiljeni povući se u grad i Dubrovnik je bio potpuno opkoljen sa svih strana. To je šokiralo svijet, a osobito bombardiranje povijesne jezgre grada, pa je opsada Dubrovnika umnogome utjecala na javno mnijenje u svijetu i percepciju rata u Hrvatskoj.
Samo od 8. do 14. studenog 1991. na šire gradsko područje palo je tisuće projektila, a poginulo 53 stanovnika, dok je ranjeno više od 180. Dana 23. listopada 1991. pale su prve granate na Stari Grad i pogodile Stradun, kao i palaču Sponza, crkvu svetog Ignacija, franjevački samostan i druge građevine povijesne jezgre.
Dana 31. listopada 1991. stiže konvojem Libertas prva humanitarna pomoć u opkoljeni grad koji je bio na umoru.
I u prosincu 1991. Nastavilo se uništavanje grada i ubijanje njegovih stanovnika. Na sam blagdan svetog Nikole 6. prosinca počeo je najveći napad na grad, osobito na posljednju crtu obrane koja je bila na tvrđavi Srđ. Iako 20 puta malobrojniji, hrvatski vitezovi sa Srđa uspjeli su u borbama prsa o prsa obraniti staru utvrdu i spriječiti pad Dubrovnika u srpske ruke.
Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima Prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.
Tijekom svibnja 1992. već stasala Hrvatska vojska na čelu sa legendarnim zapovjednikom Jankom Bobetkom poduzela je veliku vojnu ofenzivu deblokade Dubrovnika i oslobođenja hrvatskog juga. Prizori spaljenih hrvatskih sela i opkoljeni grad bili su toliki motiv hrvatskim vojnicima, da je srpska vojska bila doslovno pometena.
Dubrovnik je deblokiran 26. svibnja 1992., a dubrovački Hrvati su osloboditelje, hrvatske vojnike, nakon 8 mjeseci duge opsade dočekali sa suzama radosnicama i nikada viđenim slavljem u tom hrvatskom ponosnom gradu.
Spaljivanje Slanog i bijeg Hrvata pred četničkom vojskom:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
