Na današnji dan 1. ožujka 1909. rođen je u Zagrebu dr. Mladen Lorković, jedan od dvojice iz poznate “urote” Lorković-Vokić godine 1944. u NDH. O tom pokušaju “puča” i danas historiografija spori što se zaista događalo. Naime, svjedoci i glavni organizatori Mladen Lorković i Ante Vokić ubijeni su u Lepoglavi u svibnju 1945. godine, gdje su prije toga bili zatvoreni od vlasti NDH.
Iako je u historiografiji i u javnosti udomaćen pojam puč Lorković-Vokić za ono što se događalo u ljeto godine 1944., ipak je on u mnogočemu neprimjeren i površne promatrače vodi u krivom smjeru, tvrdi dr. sc Mario Jareb.
Naime, po svojem su karakteru ti događaji ponajprije bili višestrani pregovori. Vođeni su u svrhu pronalaženja puta spasa za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je kao njemačka saveznica bila na palubi tonućeg broda Trećeg Reicha te joj je i samoj prijetila propast, a glavno je pitanje bilo kako se spasiti s toga broda i prijeći na očito pobjedničku savezničku stranu.
Za takvo što bili su zainteresirani u pregovore uključeni predstavnici HSS-a i ustaški predstavnici, a naizgled i Pavelić koji je bio obaviješten o razvoju događaja. Svim pregovaračima bilo je jasno da stanje u NDH ne može ostati isto i da u njezinoj unutarnjoj politici mora doći do znatnih promjena, no bilo je pitanje dokle bi te promjene trebale ići. Pregovaračima s obje strane bila je jasna i nedvojbena potreba prelaska iz jednog u drugi ratujući tabor kao jedini put očuvanja neovisne hrvatske države. Čini se da im je bilo teško zamislivo da bi se putu pronalaska rješenja mogla ispriječiti želja jednog čovjeka, poglavnika Pavelića, da ostane na vlasti po svaku cijenu, pa i po cijenu nestanka države u koju se kao njezin državni poglavar toliko javno zaklinjao, piše dr. sc. Mario Jareb za vojnapovijest.vecernji.hr
Conditio sine qua non kod razumijevanja povijesnih fenomena općenito, pa tako i u slučaju Ante Pavelića, jest mjeriti ih mjerom vremena u kojem su djelovali, odnosno ne promatrati ih iz naše današnje perspektive, jer ih u suprotnom nećemo moći do kraja razumjeti. To je temelj od kojeg ovo znanstveno istraživanje polazi. Nedvojbeno, Ante Pavelić spada u one političare koji su čitavo vrijeme svoga političkog djelovanja imali isti politički cilj. Međutim, u ostvarenju tog cilja on se nije uvijek služio istim sredstvima, a to je zapravo i prijeporna točka svih historiografskih djela koja se bave njegovim djelovanjem, piše dr. Ante Delić koji je svoju disertaciju pod imenom Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. godine obranio pod mentorstvom dr. sc. Zlatko Begonja, te nastavlja:
Stanje u NDH prije „puča“ Lorković-Vokić
Naime, od druge polovice 1944. godine države članice Trojnog pakta jedna za drugom su kapitulirale te je granica NDH postala dio jugoistočnog bojišta. Nakon zauzimanja južne Italije u jesen 1943. saveznici formiraju svoje zrakoplovne baze u Italiji. Prva saveznička bombardiranja na veće gradove na dalmatinskoj obali izvedena su krajem 1943., dok od proljeća 1944. godine započinju sve češći zračni napadi na čitavom području NDH.
Što se tiče brojčanih odnosa vojnih postrojbi, u 1944. godinu oružane snage NDH ulaze s oko 225.000 ljudi bez onih u sastavu njemačkih snaga, dok će u postrojbama. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) na području NDH bilo je oko 150.000 partizana. Do kraja godine obje strane će brojčano jačati.
S obzirom na napredovanje Saveznika na zapadnim bojištima još od 1943., približavanje Crvene armije istočnoj granici NDH, te još uvijek prisutne glasine o savezničkom iskrcavanju na jadranskoj obali NDH se našla u nezavidnom položaju.
Takvu situaciju iskoristio je maršal Tito i 30. kolovoza 1944. pozvao hrvatske i slovenske domobrane kao i srpske četnike da se do 15. rujna 1944. priključe partizanima (za ustaše nije ponuđena amnestija kao za četnike op.), inače će im u suprotnom biti suđeno kao izdajicama. Nikica Barić procjenjuje da je tijekom rujna oko 15.000 pripadnika domobranstva napustilo svoje postrojbe.
Što se stvarno događalo u „puču“ Lorković-Vokić?
Očito svjestan nepovoljne vanjskopolitičke situacije, Pavelić sredinom 1944. pokušava ojačati unutarnju stabilnost zemlje, a samim time i vanjskopolitički položaj, te ponovno odobrava pregovore s HSS-om u kojima su kao glavni predstavnici s ustaške strane sudjelovali ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga Ante Vokić, a s druge strane kao Mačekovi predstavnici, HSS-ovci Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić.
Na kraju je sve preraslo u tzv. „puč Lorković-Vokić“ koji je jedno od najkontroverznijih pitanja u historiografiji. Naime, uobičajilo se tvrditi kako se pučem moglo spasiti hrvatsku državu. Iako je stvar u bitnim crtama posve jasna oko toga se stvaraju kontroverze i mistifikacije. Plan pučista navodno je bio preuzeti vlast u Hrvatskoj, raspustiti Ustaški pokret, razoružati Nijemce i pozvati Saveznike da se iskrcaju na području NDH, te tako zajedno sa HSS-om osigurati opstanak hrvatske države poslije rata. Prostor nam ne dopušta dublju analizu svih etapa ovoga plana kao ni osvrt na sve u historiografiji postavljene interpretacije.
Međutim, iz svega do sada poznatog može se zaključiti da je plan započeo sa znanjem i odobrenjem samog Pavelića i da je plan Lorkovića i Vokića bio očuvanje hrvatske države, no pitanje je jesu li i HSS-ovi predstavnici bili na istom tragu. Savezničko iskrcavanje na Jadranu kao važna pretpostavka plana, nije se ostvarilo. Neovisno o raznim teorijama i interpretacijama, nedvojbeni preduvjeti prema ostvarenju takvog plana bili su uspostava kontakata s visokim dužnosnicima na savezničkoj strani, kao i politička spremnost Saveznika da u svojim poslijeratnim planovima prihvate činjenicu postojanja hrvatske države.
U dosadašnjoj historiografiji dokazi koji bi potvrđivali ta dva preduvjeta nisu pronađeni. S druge strane, saveznička politika kad je riječ o obnovi Jugoslavije poznata je od travnja 1941. preko konferencija u Teheranu i na Jalti do sporazuma Tito-Šubašić. Na kraju, postavlja se pitanje kako provesti „puč“ u trenutku kada se stotine tisuća njemačkih vojnika nalaze na području NDH.
Smjena i uhićenje Lorkovića i Vokića – što se dalje događalo?
Na koncu je Pavelić 30. kolovoza 1944. smijenio Lorkovića i Vokića s njihovih položaja, te su oni zajedno s grupom članova HSS-a i dijelom domobranskih časnika uhićeni. U vrijeme okončanja pokušaja puča saveznici su i dalje nezaustavljivo napredovali na svim ratištima, a na njemačkom primjeru se još jednom pokazalo kako se nemoguće braniti na dvije fronte. Rumunjska je zatražila primirje 23. kolovoza 1944., Bugarska i Finska početkom rujna, dok krajem kolovoza 1944. počinje saveznička ofenziva u Padskoj nizini.
Sam Pavelić se tjedan dana nakon „pada“ Lorkovića i Vokića javno u „Radničkoj komori“ osvrnuo na njihov slučaj. Uvodno je rekao kako se „u ovom vremenu“ odlučuje „o biti ili ne biti“, a kad bi se on brinuo „što se dogadja s onu stranu Karpata, jao si ga našoj domovini.“ Politika i strategija se ne vode po kavanama, a „nitko tko kritizira ne će spasiti niti jednog pedlja hrvatske zemlje, niti uštediti ni jedne kapi hrvatske krvi.“ Kazao je da mu je Vokić predložio raspuštanje Ustaške vojnice jer Englezi „ne će htjeti razgovarati sa stranačkom vojskom“. Pavelić je rekao da bi to značilo „otvoriti desno krilo naših oružanih snaga“ i oduzeti najbolju potporu domobranima. Izjavio je kako Englezi neće doći, „ali ako bi tko došao ovamo, morat će razgovarati s ustaškom vojnicom“, odnosno s njenim jezikom pušaka i topova.
Lorković mu je obećao kako je dogovoreno da će se s njim kulturno postupati, međutim on od „barbara“ ne očekuje kulturni postupak. Zaključio je kako u Hrvatskoj ne može biti izdaje jer „u ovoj hrvatskoj republici ne odlučuju kraljevi, ne odlučuju pojedinci“, nego „čitav hrvatski narod“. Na slučaj Lorkovića i Vokića osvrnuo se i predsjednik vlade NDH Nikola Mandić koji je rekao da je „država kao zajednica sadašnjih i budućih miliona narodnih pripadnika važnija, nego ministarski ili ma koji drugi visoki položaj u sklopu državnog ustroja.“
Prilikom Pavelićeva posljedneg posjeta Hitleru 18. i 19. rujna (1944. op.) u Vučjoj jami kod Rastenburga u Istočnoj Pruskoj, situacija na bojištima nije nimalo optimistična za Reich. U tom ozračju su protekli i službeni razgovori u kojima je Hitler, između ostaloga, objašnjavao evakuaciju svih grčkih otoka i južnog dijela Grčke, uslijed otpadanja Turske i Bugarske od Osovine, dok je na Pavelićevo traženje pomoći u naoružanju Hitler odgovorio da su „mogućnosti u tom pogledu ograničene“. Osim onog što možemo čitati iz službenih njemačkih zabilješki o susretu, Hitler je Pavelića posjetio u njegovoj baraci te mu u četiri oka izložio svoje planove vezane za „novo oružje“.
Što je rekao nadbiskup Stepinac, a što na suđenju ministar Mehmed Alajbegović?
Postavlja se pitanje kakvo je bilo Pavelićevo viđenje situacije i do kada je on vjerovao u njemačku pobjedu? Koliko je ovaj zadnji susret s Hitlerom utjecao na njegova predviđanja? Nema sumnje da je svaki decidirani odgovor na to pitanje nezahvalan. U vrijeme njegova razgovora s Hitlerom, granice Reicha svakim danom su sve uže. Saveznici su oslobodili Francusku i ušli u Nizozemsku, krajem rujna Crvena armija ušla je u Mađarsku, a Nijemci se povlače i iz Grčke i Srbije. S druge strane, činjenica je da su predstavnici hrvatske vlasti, nema sumnje uz Pavelićevo znanje i odobrenje, pokušavali uspostaviti kontakte sa Washingtonom i Londonom, a druga strana je takve pokušaje u zametku blokirala.
Osim spomenutih pokušaja hrvatskih državnih vlasti i sam zagrebački nadbiskup Stepinac obratio se 7. ožujka 1944. pismom Osborneu, veleposlaniku Velike Britanije pri Sv. Stolici. Nadbiskup navodi da s predstavnicima Velike Britanije “zakoniti i autorizirani predstavnici hrvatskoga naroda ne mogu doći u vezu“, te ističe kako razaranjem Hrvatske Saveznici razaraju svijet “na koji Vaša zemlja može ubuduće računati”. Osim toga, hrvatski narod „u svojoj cijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.“ Nadbiskup upozorava da ako se razaranja nastave, Hrvatima prijeti „nestanak koga bi Vaša zemlja mogla požaliti u buduće.“ Stepincu nije odgovoreno, jer nema „potrebe“, te je na njegovo pismo dodana primjedba: “Hrvatska je neprijateljski teritorij”. Stepinčev tajnik Lacković prilikom posjeta Vatikanu razgovarao je s američkim i engleskim veleposlanikom, te s njujorškim nadbiskupom Spellmanom. Sva tri sugovornika su izrazili mišljenje da je savez Rusije i Zapada strateška nužda koja će kad-tad prestati. Navodno je u razgovoru sa Sv. Ocem Lacković dobio obećanje da će se sve učiniti za „katolički hrvatski narod.“.
Treba spomenuti i izvješće američke obavještajne službe od 15. srpnja 1944. u kojem se navodi da Saveznici trebaju okupirati Hrvatsku, kako bi se spriječila osveta Srba nad Hrvatima.
Diplomacija NDH raspolagala je s istim informacijama i analizama kao i tisak. „Vanjsko-politički pregled“ ministarstva vanjskih poslova NDH od 20. rujna 1944. navodi kako je „spor Angloamerikanaca i Rusa sve veći te to spriečava njihovo složno nastupanje.“ „Rusija ostvaruje svoje planove, protiv čega Englezi ne mogu ništa poduzeti.“ Naglašava se kako su „Angloamerikanci nemoćni spram boljševizma čak u Francuzkoj, Italiji ili sjevernoj Africi, da i ne govorimo o Finskoj, Rumunjskoj, Poljskoj i sada Bugarskoj.“ I dalje se ističe kako se „ruski imperijalizam“ priprema za „konačni obračun s angloameričkim imperijalizmom.“ U optimističnom tonu se zaključuje kako se „nalazimo u predvečerje najvećeg političkog obrata, te da predstoji rasplet i izlaz iz gordijskog čvora. Izgledi Hrvatske u čitavom tom zbivanju unatoč vanjskog nepovoljnog privida, nipošto nisu loši nego su obratno vrlo povoljni.“
Da pisanje tiska i diplomatske analize u bitnome nisu odstupale od razmišljanja i procjena vodstva NDH potvrđuje i tadašnji ministar vanjskih poslova Mehmed Alajbegović u svom iskazu komunističkim istražiteljima: „NDH pod ustaškim rukovodstvom, u takvom vojno-političkom položaju, u svijetu nije mogla očekivati promjenu stava saveznika prema sebi, premda Angloamerikancima, a naročito Englezima nije moglo ići u račun da oslobodilački pokret pod vodstvom KPJ oslobodi zemlju i time dovede SSSR-a u poziciju da mu se interesna sfera rasprostre do Mediterana. Tu se je u NDH nazrijevala ujedno i pukotina saveza između Angloamerikanaca i SSSR…“, završava dr. Ante Delić.
Cijelu doktorsku disertaciju dr. Ante Delića s naslovom ‘Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953.’ možete pročitati ovdje.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik A. Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. (enciklopedija.hr, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
