Naraštaji su hrvatskih ljudi sanjali svoju slobodu. Mnogi su se za nju borili, no nažalost nikad je nisu uspjeli dočekati.
Neki su za nju trunuli po tuđim tamnicama, a cijeli je jedan naraštaj hrvatske mladosti zbog nje smaknut u poratnom jugoslavenskom genocidu i poput uginule stoke bacan u masovna grobišta bivše Jugoslavije.
Svi ti progoni, karađorđevićevske uze, boljševičke torture, logori smrti i jugoslavenska masovna smaknuća nisu uspjeli ubiti ideju slobode, koju je dragi Bog usadio u ljudsko srce.
Gledajući borbu Zvonka Bušića nameće se još jedna povijesna analogija, a riječ je o 60-im i 70-im godinama 17. stoljeća, kad je Hrvatska već bila svedena na “Reliquiae reliquiarum”, a obranu njezina dostojanstva preuzele su obitelji Zrinskih i Frankopana.
Tadašnji su habsburški vlastodršci računali kako bi, ako iskorijene ove dvije obitelji, vjerojatno mogli pokoriti ono što je ostalo od Hrvatske. Tako su nositelje ideje smaknuli, njihove obitelji razdvojili i zatočili, a cjelokupnu imovinu opljačkali.
Za sličnom se idejom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća poveo i jugoslavenski krvnik Josip Broz Tito, kad je pod krinkom komunističkoga režima provodio velikosrpsku politiku. Naslutivši u dijelu hrvatskih intelektualaca, među kojima su Bušići tada igrali zapaženiju ulogu, odlučio se u svojoj zločinačkoj politici, kao i nekad Habsburzi, na progon i njihovu likvidaciju. Ali ne samo Bušića, nego i svakoga tko je u sebi nosio ideju samostalne i neovisne hrvatske države.
Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista – Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i poziva na hrvatsku državnu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”.
Konačni cilj zrakoplovnoga leta trebali su biti Zagreb i Solin. Cilj pak otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom i komunističkom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Skupina sa sobom nije nosila oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv, koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i promidžbeni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj.
Zrakoplovom bez povratka Zvonko je 1. rujna 2013. otputovao u legendu, među svoje otišle Bušiće i ostale junake. Više ga ne ćemo viđati na skupovima, u druženju, na predstavljanjima i razgovorima, no zauvijek će zato ostati on i njegova borba za hrvatsku slobodu u našim srcima.
Neka mu dragi Bog da vječni pokoj, a posebno neka mu bude laka hrvatska zemlja, za koju je živio i toliko patio!
In memoriam Zvonko Bušić
