10. listopada 1991. Svjedočanstvo iz Lovasa – četnici iz Srbije i okolice Lovasa bili su zvijeri u ljudskom obliku!

Foto: narod.hr

Na današnji dan 1991. okupiran je Lovas, mjesto pored Iloka. Potresno svjedočasntvo majke dvojice ubijenih sinova toliko je šokantno da čovjek ne može vjerovati da se ljudi, u ovom slučaju četnici iz Srbije i Lovasa, mogu pretvoriti u – zvijeri.

Domaći Srbi iz Lovasa i okolice bili su kolovođe četnicima iz Srbije, osobito zlikovcima Odreda “Dušan Silni”. Stanovništvo je bilo mučeno na najgore moguće načine. Tukli su ih čime su god stigli, stavljali im sol na rane, bušili im noge bušilicama, šišali ih bajunetama, vadili im zube, a tortura nisu bile pošteđene ni žene.

 

“Kad sam čula da su mi sinovi ubijeni, došlo mi je da se nožem probodem”, kaže Ruža Pavlić, Hrvatica iz Lovasa kojoj su četnici mučili i ubili djecu 1991. godine, o čemu ona svjedoči u knjizi “Krvava istina – Novome životu ususret” skupine autora koji su prikupili svjedočanstva preživjelih Lovaščana i objavili ih zajedno s popisom svih poginulih i nestalih stanovnika ovoga sela u Zapadnom Srijemu na granici sa Srbijom, piše Slobodna Dalmacija

Majci sinove nitko ne može vratiti, a da stvar bude još gora, za taj zločin još nitko nije odgovarao ni danas, 27 godina poslije stravičnih ubojstava. Autori knjige Stjepan Pančić, Željko Cirba, Stjepan Milas, Tanja Cirba (načelnica Općine), Antun Ivanković i Ivan Mujić u nakladi Općine Lovas nastoje istinu o stradanju Lovasa u Domovinskom ratu 1991. prikazati diljem Hrvatske pa i šire, pa je tako knjiga dosad predstavljena u Lovasu, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Vukovaru i Sarajevu, ne bi li jauke žrtava prepoznale nadležne službe i kaznile krivce za stravični zločin počinjen nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom.

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju grada Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas. Napad na Lovas bio je dio akcije kojim se “čistio” put za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu su sudjelovale četničke postrojbe “Dušan Silni”, “Beli orlovi” i tzv. JNA. Zapalili su i crkvu u Lovasu, a onda natjerali sve Hrvate da nose bijele vrpce oko ruke kako bi bili obilježeni, a na hrvatskim kućama su morale stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću, u Domovinskom ratu smrtno je stradalo 89 mještana općine Lovas, a jedna osoba vodi se nestalom. Ni za te zločine nitko nije odgovarao.

Kakvi su to ljudi?!

Jedina krivica svih nevinih žrtava bila je ta što su Hrvati. Njih 68, okrutno je pobijeno i bačeno u masovnu grobnicu, drugu najveću poslije Ovčare, a tek su 1998. godine na kraju tzv. mirne reintegracije Podunavlja, njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i pokopani na groblju u Lovasu. Dan kad se to dogodilo, pamti se kao dan kad je i nebo plakalo od tuge.

Ruža Pavlić jako dobro se sjeća tih dana iz jeseni 1991. godine kad je velikosrpska agresija na Hrvatsku dostigla vrhunac:

“Kada je Lovas okupiran 1991., moj stariji sin Željko imao je 29, a mlađi Darko 25 godina. Bili su jako daroviti dečki – Željko je bio nadaren za glazbu, znao je raditi s drvetom i gvožđem, dok je Darko bio nadaren za slikanje. Bili su takvi da ni mrava ne bi zgazili. Svi su ih u selu voljeli. Obojica su imala lijepu dugu kosu. Njih dvojica nisu htjeli nikamo iz Lovasa kada je počelo pucanje. Željeli su braniti svoju Hrvatsku. Obojica su te godine kratko bili u inozemstvu, ali su se vratili. Željko je otišao u posjet ocu Juri u Njemačku jer je u svibnju 1991. dobio moždani udar, ali se vratio kući iako su ga svi od toga odgovarali. Mlađi sin Darko bio je kratko na radu u Švedskoj, međutim, i on se vratio kući.”

Inače, i prije nego što je počeo rat naša je obitelj bila “obilježena”. Muž Jure radio je u Njemačkoj. Jugoslavenske vlasti proglasile su ga “ustašom” jer se tamo družio s našim svijetom, Hrvatima. Svaki put kada bi dolazio kući iz Njemačke, morao je na razgovor u Općinu (Vukovar) i u Policiju. Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić (bio je vozač Ljubana Devetaka) došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena.

U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti. Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! Za Božić 1991. otjerana sam iz Lovasa. Otišla sam u Njemačku i pridružila se bolesnom mužu.

“U Lovas smo se vratili 1998. Živjeli smo u sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi. Obojica su pokopani 21. ožujka 1998. na lovaskom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.
Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe”, zaključuje svoju ispovijest ova tužna majka lovaška.

Uz gubitak sinova, i u njenom primjeru, kao i u većini drugih, dodatno boli saznanje da su zločinci tu, među nama, mirno žive i nitko ih, usprkos živim svjedocima zločina, ne poziva na odgovornost. Kao što silovane žene susreću svoje silovatelje, tako i ova majka susreće krivca za smrt svojih sinova.

Krvava berba

Bolno je svjedočanstvo i Ivana Mujića koji ni do danas nije zaboravio stravične torture kojima je bio izložen. O paklu koji je prošao, svjedočio je i u dokumentarnom filmu “Krvava berba grožđa” koji je prošle godine snimljen na inicijativu predsjednika Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika Antuna Ivankovića, koji je i sam bio aktivni sudionik Domovinskog rata, a posljednjih se godina posvetio prikupljanju svjedočanstava o stradanju Slavonije i Srijema u Domovinskom ratu, pa je najviše njegovom zaslugom, snimljeno više dokumentarnih filmova koje bi trebali vidjeti svi kojima je Hrvatska na srcu.

– Rekli su nam da idemo brati grožđe, a zapravo su nas natjerali da se uhvatimo za ruke i uđemo u minsko polje koje su postavili. A oni su se popeli na jedno malo brdašce i držali nas s uperenim cijevima na gotovs. Svi lijevo od mene su poginuli, a ja i oni s moje desne strane smo ranjeni – rekao je Mujić, koji pamti brutalne torture kojima je bio izložen.

– Bilo je to 18. listopada 1991. Skupina u kojoj je bio 51 lovaski Hrvat prisilno je, a nakon cjelodnevnoga mučenja i zlostavljanja koje su nad njima provodili pripadnici Jugoslavenske vojske i četnika, odvedena na “čišćenje” minskoga polja u selu. Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani Milan Rendulić i Ilija Kresojević, velik broj pripadnika paravojne jedinice “Dušan Silni” i vod rezervista Jugoslavenske vojske. Na putu do minskoga polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je Boško Bođanac, koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem.

Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama “kose” djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red.

U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ih stručnjaci iz redova Jugoslavenske vojske. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata. “Košnja” djeteline nogama aktivirala je mine i izazvala niz eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima. U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno – pišu svjedoci.

 

Monstrumi gori od nacista predstavljali se pd 1945.-1991. kao antifašisti – bijele trake Hrvate

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

“Uskoro ćemo predložiti da Hrvatski sabor proglasi 22. rujan za Dan bijelih traka, u znak sjećanja na ubijene u Tovarniku i Lovasu 1991., tijekom agresije na našu državu.

Bijele trake su stavljali Hrvatima pripadnici Titove JNA i njihovi prateći četnički odredi koji su u to vrijeme itekako nosili simbole petorkake, zastave Jugoslavije, pozivali na Titovu Jugoslaviju, na antifašističku borbu i partizanski pokret.

JNA je 1991. godine bila najjasniji preostali znak onoga što nam se od 1945. nametalo kao antifašizam, a bio je teror, progon, zabrane, Goli Otok, zatvori, nesloboda, šutnja, krivnja….

Mnogi bi htjeli da se to zaboravi, te ponovno invertira povijest i da se lažni antifašizam, a to je u Jugoslaviji bio konglomerat komunizma, velikosrpstva i antihrvatsva, i danas nameće kao osnovna moralna referenca hrvatskom narodu. O tome je sve rekao Europski parlament prije koji dan, kada je osudio tzv. antifašističke komunističke pokrete u Istočnoj komunističkoj Europi iz 1945. godine kao totalitarističke i jednake nacizmu.

To je Titova JNA pokazala na djelu u Lovasu i diljem Hrvatske kada je po etničkom ključu ubijala Hrvate u Vukovaru, Lovasu, Tovarniku, Baćinu, Škabrnji i drugdje.

Simbolika bijelih traka dolazi od 22. rujna 1991., kada je velikosrpski agresor nakon okupacije Tovarnika i Lovasa naredio nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim plahtama, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, progon, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini – navodi Antun Ivanković, pokretač inicijative.

 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr