100 godina Jugoslavije iz pera Tomislava Sunića – jugoslavenstvo je još danas veliki izvor problema!

Foto: White House Photo Office, photo by Schumaker, Byron E

I danas aktualni intervju (datira iz 2014.) koji je dr. Tomislav Sunić dao za hkv.hr detektira Jugoslaviju i njenu ostavštinu – jugoslavenstvo – kao ozbiljan izvor problema i dan danas:

Do kada će prema Vašem mišljenju viktimološke teme – Jasenovac, Bleiburg itd. – opterećivati hrvatsku svakodnevicu? Nazire li se uopće kraj ideološkim podjelama u Hrvatskoj, vezanima uz nasljeđe Drugoga svjetskog rata?

Dokle god ne riješimo naslijeđe komunizma i jugoslavenstva i dokle god Hrvatska ne odluči koji je njen identitet. S jedne strane gledamo grotesknu medijsku hajku na Perkovića, a s druge strane i dalje u centru Zagreba stoji ime trga njegova glavnog nalogodavca (intervju iz 2014. op.). Hrvatska je krhka država sa slabim legitimitetom, koja se lagano sutra može raspasti. Izvjesne povijesne paralele mogu se sada povući i s Jugoslavijom iz 1986. ili 1988. ili 1989., kada nitko nije sanjao što će se dogoditi s Jugoslavijom samo par godina kasnije.

Nesređene etničke prilike, teška ekonomska situacija, doveli su do toga, da čim se Jugoslavija počela malo demokratski otvarati, rezultati su bili međusobne optužbe, vrijeđanje, zatim raspad, a zatim i rat. Sličnu psihološku klimu imamo danas u Hrvatskoj. Nema niti jednog jedinog Hrvata koji ne mrzi nekog drugog Hrvata i koji jedva čeka na svoj trenutak da mu se osveti.

Problem nije u velikosrpstvu ili navodnim četničkim ambicijama. To su štetne imenice i pridjevi koje hrvatski nacionalisti godinama previše tematiziraju – što govori indirektno da niti oni sami ne mogu zamisliti svoj vlastiti hrvatski identitet bez stalnog prizivanja na „velike Srbe, i „srbo-četnike”. Osnovni problem Hrvatske nisu niti Srbi, niti četnici, već ostavština jugoslavenstva i komunizma.

Jugoslavenstvo je pravi izvor problema. Jugoslavenstvo nije samo politička ideologija; to je također i stanje duha i oblik balkanske supkulture koju prihvaća veliki broj Hrvata, čak nesvjesno. Uzmite broj hrvatskih estradnih umjetnika koji hrle u Beograd. Eh, lakše je paradirati u srpskoj palanci, nego držati govor o Hrvatskoj na stranom jeziku ili nastupati pred strancima u Beču, Budimpešti, Berlinu ili Bostonu. A koliko tek hrvatskih nacionalista slušaju potajice kod kuće srpske cajke? Interesantna sociološka studija, zar ne? Stoga se ne treba čuditi da nas često stranci ne uzimaju za ozbiljan narod.

Pred nekoliko tjedana na jednom je portalu izišao članak koji je problematizirao pitanje zašto bogati poduzetnici iz hrvatske dijaspore, od kojih su neki „teški” i po nekoliko milijuna dolara, ne investiraju u Hrvatsku. S obzirom na to da ste i sam bivši emigrant i suradnik emigrantskih časopisa, zanima nas Vaš pogled na hrvatsku dijasporu u retrospektivi i perspektivi. Kriju li se razlozi slabog uključivanja dijaspore i iseljeništva u politički život Hrvatske samo u postjugoslavenskim strukturama koje vladaju Hrvatskom ili i sama dijaspora snosi dio odgovornosti?

I jedno i drugo. Nitko u Hrvatskoj ne voli povratnike jer je svaki povratnik negacija hiperrealne slike Zapada o kojoj većina Hrvata u Hrvatskoj i dalje voli sanjariti, tj: „kako pobjeći iz ove hrvatske baruštine na bogat Zapad”. Primjer: „pa što je ovaj kreten Sunić došao iz Amerike raditi u ovu Hrvatsku?” – tako razmišlja većina Hrvata koje srećem, ali koji mi to nikad ne žele kazati u lice.

A i broj povratnika, od kojih su neki dogurali do Pantovčaka i do visokih diplomatskih sinekura u biti su drugorazredni i trećerazredni pojedinci koji se nisu uspjeli dokazati u svojim bivšim inozemnim krugovima i u 60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatskasvojoj profesiji, u svojim bivšim zemljama u inozemstvu. Pitajte ih koje su njihove reference, koliko su imali javnih nastupa u korist Hrvatske pred stranim medijima prije i nakon 1991.

Dobar dio njih su povratnička preslika sindroma jugoslavenstva. Jer, lakše je glumiti „gospona povratnika” u panonskoj provinciji, nego govoriti u književnom klubu jednog američkog ili francuskog velegrada o problematici hrvatstva, bez obzira bila riječ o Bleiburgu, ćirilici ili suhozidu na Mljetu. Uostalom ne treba davati veliki moralni kredit dijaspori.

Da je dijaspora bila pametnija mogla je direktno utjecati na sve izborne rezultate u Hrvatskoj u posljednjih 14 godina. Da je bila organizirana i mudra, mogla je slati peticije i održavati javne prosvjede pred hrvatskim veleposlanstvima i tražiti od svih hrvatskih vlada da trenutačno miče sve diplomate koji su nekad radili kao jugoslavenski diplomati (eufemizam za „udbini suradnici”) s istih tih misija diljem svijeta—a koje su dobrim dijelom financirali i gradili upravo ti isti Hrvati iz dijaspore!

Konačno, da je hrvatska dijaspora bila pametnija mogla je sjajno kapitalizirati svoju vojnu i financijsku pomoć Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Hrvatska država, ovakva kakva jest, je propali politički eksperiment.

U svojim člancima i esejima vrlo često kritizirate ne samo komunističku ideologiju, nego i danas prevladavajuću liberalno-kapitalističku paradigmu. Pritom ste posebno kritički nastrojeni prema ideji progresa, za koju kažete da se je pretvorila u neku vrstu sekularne religije. S obzirom na to da većina ljudi pozitivno gleda na ideju znanstveno-tehničkog napretka, zanima nas Vaše mišljenje o tome što je to točno pogrješno u toj ideji?

Liberalizam je druga strana komunističke medalje. Ideologija liberalizma i komunizma stvorene su na zajedničkoj dogmi i vjeri u progres, tj. vjeri u trajni ekonomski rast. Boriti se protiv komunizma, a ne sagledati njegove liberalne uzroke, gubljenje je vremena.

Masa komunističkih načela danas su se bolje u praksi ostvarila na kapitalističkom i liberalnom Zapadu nego u bivšoj Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu, kao na primjer: globalizam, pozitivna diskriminacija, rezervna armija kapitala u obliku poticanja masovnih i milijunskih dolazaka ne-Europljana u Europu – sve su to detalji koje je komunizam zamislio, ali u praksi nije ostvario.

Liberalizam je u tome uspio. Kritika ideologije progresa ne znači povratak na zahode čučavce ili na zaprežna kola, već prvenstveno kritičan stav prema dogmi o stalnom ekonomskom rastu. Svima nam mora biti jasno da je Zemlja potrošna. Vjerovanje u progres, tj. u bolje sutra, u načelu uvijek vodi do razočaranja, što smo nedavno vidjeli s komunističkim eksperimentom u Jugoslaviji, a sada, u zadnjih 5 godina s liberalnim, tj. kapitalističkim eksperimentom.

Pred nešto više od pola godine Hrvatska je postala članica Europske unije (EU). Kakve će prema Vašem mišljenju posljedice taj ulazak imati za Hrvatsku na (geo)političkom i ekonomskom planu, a kakve bi posljedice mogao imati za hrvatski identitet? I koje je Vaše mišljenje općenito o perspektivama EU u budućnosti?

EU je promašen eksperiment. Upravo kao i bivša Jugoslavija. Dramatično je da to puno ljudi u EU zna, ali javno to ne žele kazati. Uzet ću primjer Jugoslavije. Jugoslavija je živjela u nadrealnoj bliskoj budućnosti, a ne u svojoj realnosti, i to na temelju prizivanja vječitih reformi, pa reformi, pa reformi. Partijska vrhuška pomicala je svoje teške greške u „svjetlu budućnost”.

Tako je i s EU, koja od 1992. stalno prolazi kroz niz mijena, s tim da svaka nova preinaka delegetimira prethodnu verziju Unije. Primjer: Sporazum u Nici je odgovor na loš spis iz Maastrichta, zatim Sporazum iz Amsterdama, onda Sporazum iz Lisabona, itd. Skupiti 30 zemalja s različitim mentalitetom i različitim radnim navikama u jednu umjetnu tvorevinu, barem bi nama, na ovim terenima, trebalo biti jasno kakvi će biti rezultati.

Opet hrvatska klasa pokazuje tipične crte servilnosti: biti papskiji od pape i dobro ovladati euro-mimikrijom, čak kad članice poput Britanije ili Irske razmišljaju kako napustiti EU. Vjerujem da EU visoki komesari, kao na primjer bivši češki komsomolac Štefan Fuele, ili bivši portugalski titoist, koji je kao student imao veze s terorističkim maoističkim grupama, Manuel Barroso, ne vjeruju u pola toga što govore, ali moraju ponavljati dogmu o progresu i sretnoj budućnosti. Za to dobivaju lijepe novce. To su dva tipična primjera nove klase u EU: od bivših zagovornika proletera, do zagovornika visokog kapitalizma.

U današnjoj EU, kao i općenito na Zapadu, neke teme se smatraju „politički nekorektnima”, pa se kao takve često guraju pod tepih. U takve teme nesumnjivo spada pitanje kulturološke integracije neeuropskih imigranata kao i s njim neposredno povezano pitanje ideologije multikulturalizma, koju se sve češće dovodi u pitanje (Merkel: „Multikulturalizam u Njemačkoj je propao”, Cameron: „Multikulturalizmu je odzvonilo”, Thilo Sarrazin: „Njemačka se samoukida”). Poznati francuski filozof Alain Finkielkraut nedavno je objavio knjigu „Nesretni identitet”, u kojoj tvrdi da imigranti razaraju francusku naciju. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj važnoj temi o kojoj se u hrvatskom političko-medijskom prostoru gotovo uopće ne progovara?

U zemljama EU i Amerike postoji puno gora represija nego u bivšim komunističkim zemljama Istoka, premda se ta policijska, akademska i pravna represija provodi na puno elegantniji način. O tome bih mogao govoriti danima. Ono što Sarrazin i Finkielkraut pišu, pisali su već prije pedesetak, ali i prije sto godina američki sociobiolozi i masa ostalih stručnjaka – da bi ih mediji smjesta prozvali„rasistima”.

Postoje drakonski zakoni u Francuskoj (krivični zakon stavka „Fabius Gayssot” iz 1990.), a da ne spominjem njemački kazneni zakon (Stgb) paragraf 130, ne temelju kojih svaki kritički komentar o Holokaustu, svaki kritični komentar o multirasnom društvu vodi do financijske i zatvorske kazne. Akademski svijet u Americi i Europi veoma je zaplašen i javlja se kod profesora tipičan pavlovski fenomen samocenzure, slično kao i u komunizmu u Jugoslaviji.

Multikulturalizam je lažni eufemizam. Prava riječ je „višerasnost”, ali riječ „rasa” je nedavno izbrisana iz francuskoj zakonodavstva, jer navodno rasa nema. Tu vidimo novu nelogičnost Sistema. Rasa navodno nema, ali zato mediji sve više govore o rastu rasizma. Kako dakle mogu postojati rasisti, ako rasa nema? Međutim imamo i previše empirijskih podatka da su upravo multietničke i multikulturalne zemlje sklone etničkim i rasnim konfliktima. Ono što je prošla bivša Jugoslavija, čeka i EU – dakako u drugom izdanju.

Jedan od dodatnih razloga što sam napustio akademsku sredinu u Americi leži u tome što nisam mogao više tolerirati davati nezaslužene prolazne ocjene svojim studentima Amerikancima afričkog i hispanskog podrijetla, čija je IQ i brzina pojmovne inteligencije bila puno niža nego kod mojih bijelih američkih studenata. To je bio oblik tiranije političke korektnosti, veoma nalik na bivši Sovjetski Savez.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje

Davor Dijanović/hkv.hr

Izvor: narod.hr/hkv.hr