Premda nije bio jedan od Dvanaestorice, Crkva ga od davnina časti kao apostola i mučenika. I sv. Luka ga naziva apostolom: “Ali kad to dočuje apostol Barnaba i Pavao…”(Dj 14,14) i to vjerojatno zato, jer je Barnaba i prije Pavla, a i poslije zajedno s njim, bio jedan od najvećih misionara prve crkvene zajednice.
Josip prozvan Barnaba (sin utjehe), levit, ciparski Židov, jedan je od najutjecajnijih i najuglednijih članova prve Crkve u Jeruzalemu. Prema događaju u Listri (Dj 14, 8-18), bio je visok, dostojanstvena izgleda, staložena i mirna nastupa, pa su ga građani smatrali samim Zeusom.
Riječ iz Djela apostolskih kako je bio muž čestit i pun Duha Svetoga vjere (Dj 11,24) jasno kaže kako je u njegovu divnom tijelu bio i krasan i plemenit duh. To dokazuje sav njegov život i rad, kako je opisan u Djelima: nesebičan, altruist, pun smisla za za jedinicu. Kad je prodao njivu u Jeruzalemu, sav je novac donio apostolima (Dj 4, 36).
Od progonitelja Savla Crkva je dobila apostola naroda svetog Pavla dobrim dijelom Barnabinom zaslugom. On ga je primio (Dj 9,27) i uzeo za suradnika u Antiohiji (Dj 2, 19-26). Pošao je s Pavlom na prvo misijsko putovanje po Maloj Aziji (Dj 13 i 14). Zauzeto je djelovao na Saboru u Jeruzalemu (Dj 15,6 i 35) i jedan je od prvih radnika kršćanskoga Caritasa (Dj 17,29-30). Nakon rastanka s Pavlom odlazi sa svetim Markom na Cipar (Dj 15,39). Dalje se njegov rad u Djelima apostolskim ne spominje. Uveo je Pavla na pozornicu i pustio ga neka radi i svijetli, a sam se povukao u tišinu. Kasnija predaja svjedoči kako je bio u Aleksandriji, Rimu i Milanu, ali je vjerojatnije kako je ostao na Cipru, gdje su ga kamenovali. Kad mu je otvoren grob, nađen je prijevod Matejeva evanđelja, što ga je s aramejskoga na grčki jezik preveo sam Barnaba.
Današnja autokefalnost Ciparske crkve potječe od onoga poštovanja, što su ga sve Crkve iskazivale Barnabi kao osnivaču Crkve na Cipru. Današnji arhiepiskopi Cipra pravi su Barnabini nasljednici.
Spominje se nekoliko apokrifa (B. evanđelje, poslanice i dr.) koji se pozivaju na Barnabino ime. Nisu njegovi, ali je to još jedan dokaz kakav je ugled uživao u Pracrkvi i kasnijim vremenima.
Barnaba je prvi misionar, koji je pošao među pogane, pa bogoslužje ističe kako se „poslu tom svetom predao srcem i dušom, umom i bićem cijelim. To je svakako uzor i poziv svima, a posebno svećenicima, koji rade i među kršćanima i među nekršćanima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
