12. kolovoza 1960. umro fra Smiljan Zvonar – kako su komunisti osudili na 15 godina robije nevinog čovjeka?

2
6
Foto: zupa-nevesinje.com

Fra Smiljan je bio duhovan čovjek – meditativac, odakle je crpio snagu i nadahnuće za dušobrižnički i pastoralni rad tamo gdje se nalazio. Imao je osjećaja za najslabije u prvom redu bolesnike i po svjedočenju kolega svećenika, koji su ga poznavali od sjemenišnih dana i zajedno djelovali na Njivi Gospodnjoj, svuda je oko sebe širio miris svetosti.

Ovaj Božji čovjek i branitelj stradalničkog hrvatskog i katoličkog puka, bio je nevin osuđen na dugogodišnju robiju, a kada je umro na današnji dan 1960. hercegovački Hrvati su govorili: „Doista, dugo će još sunce sjati dok se u našim krajevima rodi netko tebi sličan.“

Fra Smiljan Zvonar je doktorirao pastoralnu teologiju na KBF-u u Zagrebu 1948. godine, a 1952. godine je sa još nekim svećenicima osuđen na 15 godina teške robije pod optužbom da je „neprijateljski element i protivnik komunističkog uređenja“.

Optužen je da je u tadašnjoj FNRJ, „u namjeri da podruje vlast radnog naroda i obrambenu moć zemlje i da razbije bratstvo i jedinstvo naroda FNRJ vršio neprijateljsku propagandu protiv državnog i društvenog uređenja i političkih mjera narodne vlasti, čime je počinio krivično djelo iz čl. 118. KZ“.

Tekst izrečene presude, koju je potpisao predsjednik vijeća dr. Dragoslav Ljubibratić, završava sa: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”

UDB-a je mrzila ovog branitelja siromašnih, proganjanih i malenih. Tako je zloglasna UDB-a pokušavala naći lažne svjedoke samo da fra Smiljana strpa u komunističke kazamate, oa je tako prisilila mladića Ivana Senkića da na suđenju svjedoči kako je tobože pred njim fra Smiljan rekao da će ponovno biti uspostavljena slobodna i samostalna Hrvatska. No tada se dogodilo nešto što je suca jamačno zaprepastilo. Prema iskazu očevidca fra Ferde Vlašića iz 1995. godine mladić je pogledao suca u oči te jasno kazao: „Ja se bojim Boga. Krivo ne ću ni na koga, života mi moga! To fra Smiljan nije preda mnom govorio. Bog mi je svjedok u koga vjerujem“. Bila je to nevjerojatna hrabrost u vrijeme montiranih procesa komunističkog ludila koja je mladiću i njegovoj obitelji značila upropašten život.

Tada je nastao žamor u sudnici, a predsjednik suda prestao je o tome bilo što pisati. Druga svjedokinja djevojka Perić prije davanja lažnoga iskaza, pala je na pod izjavivši da je hvata nemoć i da ne može govoriti. Sudac je pročitao njezin prisilno dobiveni iskaz, što je trebala samo potvrditi, čemu se usprotivio odvjetnik obrane.

Sve je, međutim, bilo uzalud, na što se fra Smiljan samo nasmiješio.

Od utamničenja do 1956. fra Smiljanu je, prema odredbi tadašnje vlasti, u posjet mogao jedino dolaziti najmlađi brat Pero. A kad su mu dojavili u zatvoru da je brat Pero 1956. preminuo izjavljuje kako mu je to bilo teže, nego kad je slušao svoju zatvorsku presudu, budući da su bili jako povezani. Nakon toga događaja, jednom mjesečno posjećivao ga je brat Ante. Dvije posljednje godine izdržavanja zatvorske kazne pisao je pisma najužoj rodbini. Poznato je sačuvano sedam takvih pisama, koja su redovito bila naslovljena „Draga Mama i svi ostali“ te dobivao odgovore na pisma od istih. Pisma su napisana fra Smiljanovim krasnopisom na po jednom listu papira.

Tajno slavljenje svete mise u komunističkim gulazima – što su činili dovitljivi franjevci?

Zatočeni svećenici su u zatvoru, kad bi se ukazala prilika, potajno pojedinačno slavili Svetu misu, koja je tada još bila na latinskom jeziku. Tako don Anto Baković s deset godina robijaškog staža „u dvije smjene prije i poslije Mlade mise“, koji je s fra Smiljanom u Zenici proboravio oko dvije godine, za njega svjedoči da ga je doživio kao sveca i mučenika. Pripovijeda da bi se ujutro ustao sat vremena ranije prije svih zatvorenika. Iz pretinca svoga drvenoga kovčežića izvadio bi kruh i slaninu uz koji bi stavio kruh za slavljenje Svete mise. Pretvarao bi se da je gladan te da jede hranu, a u šutnji izgovarao riječi Svete mise. Jednom ga je zgodom zatvorski čuvar pitao: „Šta si pope ogladnio pa prije jedeš?!“ Vino bi spravljao i sam sebi cijeđenjem iz grožđa, koga bi čuvao u bočici za kolonjsku vodu. Znali bi u zeničkoj „staklari“ (zatvor u zatvoru) gdje su bila po dvojica slaviti Misu, tako što bi jedan tajno predvodio dok bi drugi posluživao. Kako nisu smjeli imati brevijara, misala niti molitvenika, misne riječi su napamet prepričavali.

Potrebno vino i hostije tajno bi im bili dostavljani i u paketima s hranom, koje su im fratri slali. Tu je posebnu ulogu navodno odigrala s. Konzolata Grgić (Humac 1908. – Potoci, 1983.). Za misno slavlje zatočeni svećenici su imali i potrebno minijaturno misno posuđe. Vjerojatno ga je iz zeničkoga KPD fra Smiljan sa sobom donio u mostarski samostan. Bilo je sakriveno u mostarskoj samostanskoj knjižnici, upakirano u kutiju za lijek i vremenom zaboravljeno. Na kutiji je i datum proizvodnje lijeka iz 1953. godine. Don Anto Baković svjedoči da je on u zatvoru imao minijaturni drveni kalež, a to je ustvari bila solnica. Minijaturno misno posuđe s potrebnim krpicama i hostijama, čuvali bi u svom drvenom kovčežiću kakve su imali svi robijaši.

Smrt fra Smiljana – Hercegovina je plakala za svojim sinom

Zbog dugogodišnjega boravka u Zenici i zatvorskih posljedica na zdravlje ubrzo mora u mostarsku bolnicu. Dan prije smrti u bolnici ga je posjetio njegov uznički kolega i subrat fra Ferdo Vlašić. O rastanku s fra Smiljanom u članku „Plači srce moje“ u „Sveta baština“ IX. (1990.), br. 10, str. 6. piše: „Bio si sav iznemogao. Ali uz krevet si stajao uspravan, potpuno svjestan svoje sudbine. Rekao si bez uznemiravanja: ‘Ferdo! Završavam ovozemnu putanju! Do viđenja u vječnosti!’“

Ovaj hrvatski mučenik umro je na glasu svetosti u 41. godini života.

Na pokopu je, po riječima subrata fra Ferde, za svetačkim fra Smiljanovim likom plakala cijela mostarska crkva, kao i ljudi na ulicama. Pokopan je u fratarskoj grobnici na Šoinovcu u Mostaru. Njegov zatvorski supatnik fra Ferdo o njemu je napisao: „Doista, dugo će još sunce sjati dok se u našim krajevima rodi netko Tebi sličan. Dok se u habitu pojavi fratar Tvoga kova i Tvojih snova.“

Tadašnji mostarski župnik fra Stanko Vasilj uz asistiranje biskupa s 32 svećenika. predvodio je fra Smiljanov posljednji ispraćaj. Nad otvorenim grobom mu je ispjevao: „Plači, srce moje, njega nema više. Zaspale su vječno oči, svjetlo Tvojih nada. One dobre, one drage, one svete oči ne ćeš gledati više. Plači, srce, plači (…) Nema više one svete ruke da ti suze briše (…)“.

Izvor: narod.hr