Obitelj Frank odigrala je važnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Rijetko je koja obitelj ulagala toliko energije, svojih novaca i strasti u političku borbu, a da pri tome njezini članovi nisu doživjeli gotovo nikakvu zadovoljštinu.
Dapače postali su u pretežitom dijelu literature negativnim simbolom i uvriježenim znakom za političku destruktivnost. Pojam “frankovci” standardno je obilježavao “ekstremističku” i “reakcionarnu” struju hrvatske politike, a nije se ustezalo i od najgore ocjene o “izdajnicima” u službi tuđinaca.
Često puta se spominjalo i strano podrijetlo Frankovih kao izvorište njihova “nerazumijevanja” domaćih prilika, osobito hrvatsko-srpskih odnosa. Dugotrajnost takvih predodžbi imala je oslonca isključivo u političkim prilikama. Jednostavno rečeno, dosljedna, neprikrivena i ustrajna borba Frankove obitelji i njezinih sljedbenika protiv državnog saveza sa Srbijom, nije bila uklopiva u jugoslavensku priču 20. stoljeća.
Brošura tiskana u Mađarskoj i ubacivana u domovinu u borbi protiv Srbije i Jugoslavije
Za razdoblje 1930-ih godina glavni je izvor za proučavanje političkih koncepcija Ive Franka jedino brošura Hrvati i revizija. Prije toga, kao uvertiru toj tiskovini, valja spomenuti jedno izvješće Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu iz 1932. godine. U njemu stoji: “Ovih dana sastali su se u Budim Pešti dr. Frank Ivo, poznati vodja frankovaca, Bajza Jozef, univerz. profesor u B.Pešti i dr. Krstić Aleksandar univerz. profesor u Pečuju, i osnovali odbor za propagandu ‘Slobodne Hrvatske’ koja će se vršiti u inostranstvu i u našoj državi putem tendenciozne literature. Sve brošure i letke i t.d. koje će izdati pomenuti odbor pored toga što će biti ubacivane u našu zemlju, bit će prevodjene i na strane jezike i kao brošure koje su pisali Hrvatski emigranti, rasturaće ih po inostranstvu organi madjarske ‘revizionističke lige’, a u našoj zemlji pristalice Frankovaca.” Brošura je otisnuta 1933. u Budimpešti i to na mađarskom (A revízió és a Horvátság) i njemačkom (Die Kroaten und die Revision) jeziku. Izdavač je bila Udruga erdeljskih muževa, koja je 13. travnja 1933. organizirala Frankovo predavanje pod istim nazivom.
Riječ je o udruzi koja je zagovarala reviziju dijela međunarodnih granica, što je bilo povezano s mađarskim gubitkom teritorija nakon Prvoga svjetskog rata po odredbama Trianonskog ugovora. Pojavu Frankove brošure zabilježio je i Odeljak za državnu zaštitu Kraljevske banske uprave Savske banovine, koji je sustavno pratio djelovanja svih protivnika jugoslavenske Monarhije. Prema izvješću Odeljka za državnu zaštitu, Frank je “pledirao za osnivanje slobodne Hrvatske”. Važno je istaknuti da u brošuri Frank ističe, uz pravoslavni panslavizam, i pangermansku opasnost za sve narode Podunavlja. Talijansku stranu gotovo da ne spominje, osim u isticanju tvrdnje da su Italija i Engleska angažirani u problemu revizije odnosa, što uopće dovodi do zaključka da je vrlo moguća promjena odnosa na europskoj političkoj karti. Iz Frankove brošure vidljivo je da on u ideološkom i geopolitičkom smislu promišlja okupljanje podunavskih zemalja oko krune sv. Stjepana, ne izbjegavajući zaključiti da je konačni cilj hrvatskog pitanja ujedinjenje Dalmacije, Bosne i Hrvatske-Slavonije u jednu nezavisnu, slobodnu Hrvatsku.
Drugim riječima, Frank vjeruje u reviziju europskog poretka i slom jugoslavenske države, upućuje hrvatsku politiku na uske veze s Mađarskom te ističe hrvatsko pravo na državno samoodređenje. Na neki način, politička koncepcija koja se kontinuirano nastavlja na pravaško-frankovački program iz doba kasne Austre-Ugarske uz određene prilagodbe političkim okolnostima.
Smrt Ive Franka zabilježio je u domovini poznati pravaš Stipe pl. Vučetić. Obojica su nekada na istoj strani sjedili u hrvatskom Saboru. U nekrologu objavljenom u Hrvatskom narodu osvrnuo se na ulogu obitelji Frank u javnome životu. Iznio je gledište da su Frankovi sinovi bili bez očeva genija, ali da su obojica do kraja života išli njegovim stopama. Gledajući na pokojnikov životni opus, Vučetić ga je opisao kao “pravog barjaktara prave hrvatske misli”, što je bila najpovoljnija ocjena za jednog pravaškog političara.
Obitelj Frank – uzdanice borbe za slobodnu Hrvatsku!
Unatoč njihovoj neprijepornoj važnosti za razumijevanje političkih odnosa vremena u kojemu su živjeli, napose na području stranačko-saborskog djelovanja, ali i mnogih drugih oblika javnoga života, odbačeni su od strane pobjednika na “smetlište povijesti”. Da je riječ o iskrivljenom pristupu, najbolje pokazuje podsjećanje na gledište jednog od njihovih revnih protivnika koje je dobar, ali ujedno i rijedak pokazatelj iskrenosti i svjedočanstvo političkog poštenja.
Obitelj Frank odigrala je važnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Rijetko je koja obitelj ulagala toliko energije i strasti u političku borbu, a da pri tome njezini članovi nisu doživjeli gotovo nikakvu zadovoljštinu, dapače postali su u pretežitom dijelu literature negativnim simbolom i uvriježenim znakom za političku destruktivnost. Pojam “frankovci” standardno je obilježavao “ekstremističku” i “reakcionarnu” struju hrvatske politike, a nije se ustezalo i od najgore ocjene o “izdajnicima” u službi tuđinaca. Često puta se spominjalo i strano podrijetlo Frankovih kao izvorište njihova “nerazumijevanja” domaćih prilika, osobito hrvatsko-srpskih odnosa. Dugotrajnost takvih predodžbi imala je oslonca isključivo u političkim prilikama.
Jednostavno rečeno, dosljedna, neprikrivena i ustrajna borba Frankove obitelji i njezinih sljedbenika protiv državnog saveza sa Srbijom, nije bila uklopiva u (hrvatsku) jugoslavensku priču 20. stoljeća.
Pregovori s Austrijancima i Madžarima – želimo rješenje hrvatskog pitanja!
Frank je u skladu s politikom pravaške stranke nakon nasilnog umorstva Franje Ferdinanda nastavio tražiti rješenja hrvatskog pitanja pod habsburškom dinastijom. Tijekom rata često je putovao u Budimpeštu i Beč, pokušavajući pregovorima s mađarskim i austrijskim političarima ishoditi povoljniji položaj za Hrvate u sklopu Monarhije. Zajedno sa stranačkim predsjednikom dr. Aleksandrom Horvatom bio je u proljeće 1918. u audijenciji kod kralja Karla I.(IV.). Posrednik u pripremi posjeta bio je Friedrich Funder (1872.-1959.), ravnatelj uglednog dnevnika kršćansko-socijalnog usmjerenja Reichspost iz Beča, koji je održavao redovite odnose s “frankovačkim” prvacima.
Usporedo s besplodnim pokušajima pronalaska povoljnijih rješenja za hrvatski položaj uz privolu dvora, Frank je nastojao držati otvorenim vrata i za dogovore s ugarskim državnicima. Njegovi politički protivnici iz banske Hrvatske ukazuju na Frankov neuspjeh prigodom odlučivanja o imenovanju zemaljske vlade u ljeto 1917., kad je kratkotrajni ugarski ministar predsjednik Móric gróf Esterházy de Galantha (1881.-1960., na položaju od 15. lipnja do 20. kolovoza 1917.) podržao Hrvatsko-srpsku koaliciju u preuzimanju vlade. Tada je Frank zagovarao u Budimpešti postavljanje Pavla Raucha, ali je vrh ugarske politike odlučio drugačije. Neposredno prije nasilne smrti ugarskog ministra predsjednika Istvana Tisze (1918.) Frank je bio pozvan na razgovore u Budimpeštu radi pokušaja očuvanja Habsburške Monarhije.
Razgovarao je i s Tiszom, koji mu je navodno rekao: “Ich sehe ein, dass wir gegenueber Kroatien grosse Fehler begangen haben.” (“Uvidio sam, da smo počinili velike pogrješke u odnosu prema Hrvatskoj.”, Tisza) Uskoro je Tisza ubijen, a Frank se nakon proglašenja Države SHS vratio u domovinu.
U danima prevrata, čelništvo Hrvatske stranke prava više nije čvrsto držalo kormilo u svojim rukama. Nakon proglašenja jedinstvenog Kraljevstva SHS stranka je objavila proglas u kojem je istaknula da nova država na čelu s dinastijom Karađorđevića nije nastala na temelju prava naroda na samoodređenje. Drugim riječima, u prijenosu vlasti pogaženo je suvereno pravo hrvatskog naroda da se izjasni o vlastitoj sudbini. Tekst proglasa nije poticao na pobunu, nego je ustanovio povrjedu hrvatskih prava koja su upravo pravaši sustavno zagovarali već pola stoljeća. O tome govori sljedeće poglavlje: “Stranka je prava od svog nastanka pa do danas, vjerna nauci svoga utemeljitelja dra Antuna Starčevića, budila hrvatsku svijest u svome narodu, iznosila mu svijetle i tamne točke slavne njegove povijesti, da tako uščuva njegovu ljubav za tisućljetnu hrvatsku državu. Stoga se i u ovom času obraća na Tebe, hrvatski narode, vjernom požrtvovnošću svojom i živom svojom riječi, da dostojanstveno i mirno primiš objavu o jedinstvenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca pod srpskim kraljem Petrom I., da se ne dadeš zavesti na nasilja i zlodjela, s kojih bi Ti sam još i najviše patiti mogao.”
Osnivanje Jugoslavije i uhićenje Ive Franka
Prvi javni pokazatelj nezadovoljstva s načinom stvaranja Kraljevstva SHS bili su tragični petoprosinački događaji. Do danas nisu posve jasni svi elementi oko tih događaja kada je u Zagrebu 5. XII. 1918. došlo do pobune hrvatskih domobrana koja je završila krvoprolićem na Jelačićevu trgu. Sigurno je da se tada okupio dovoljno velik broj osoba iz vojnih redova koji su, ogorčeni načinom promjena, bili spremni na javno izražavanje otpora. Ostalo je otvoreno pitanje, tko je stajao iza pobune. Je li riječ o spontanoj akciji ili je netko vukao konce iza kulisa? Na to pitanje nemoguće je odgovoriti bez provjerenih činjenica, a one nam nisu još uvijek dostupne, tako da samo možemo pretpostavljati o čemu je bila riječ. Prema mojim istraživanjima, bliži sam interpretaciji da se radilo o spontanom istupu koji je bio posljedica niza provokacija dijela vlasti, koje su željele dobiti izgovor za hitrim raspuštanjem hrvatskih vojnih postrojbi i da uz put maknu s političke scene sve ozbiljnije protivnike.
Posljedice petoprosinačkog događaja odrazile su se odmah i na rad političkih stranaka, prije svega na Stranku prava koju je tada vodio Vladimir Prebeg. Dan prije krvoprolića vlasti su zabranile izlaženje pravaškog dnevnika Hrvatska. Posljednji broj pravaško-frankovačke Hrvatske izašao je u utorak 3. XII. 1918. Taj broj donosi stranačku poslanicu narodu. Stranka prava izjasnila se u korist ujedinjenja svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu nezavisnu, slobodnu saveznu državu, s uvjerenjem da se odluka o tom ujedinjenju ima prepustiti slobodnoj volji cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. No, Narodno Vijeće proglasilo je jedinstvenu, centraliziranu državu sa sjedištem u Beogradu. Pri tome je prenijela vlast na srpskoga kralja, a s takvim mjerama Stranka prava nije se nikako slagala.
Pravaši upozoravaju da se “Hrvati ne dadu zavesti nasiljem i zlodjelima”. Prinuđeni na vođenje nove taktike frankovci su za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u novu državu republikanskoga i federalnog oblika. Federalni savez sačinjavale bi slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba. Takvo političko usmjerenje bilo je neprihvatljivo novomu režimu, tako da je neposredno nakon petoprosinačkih događaja dio vodstva stranke bio uhićen, a mnogi drugi frankovci šikanirani. I ostali događaji u Kraljevini SHS ubrzo su pokazali da je riječ o nestabilnoj političkoj tvorevini, koja je bila suprotnost javno proglašenom idealu narodne ravnopravnosti i demokracije.
Ivo Frank nije sudjelovao u pokušaju pobune. Međutim, već sljedeći dan bio je među uhićenicima, unatoč tomu što je bio saborski zastupnik. Nove vlasti nisu se prigodom progona protivnika osvrtale na zastupnički imunitet. Prema izvješćima Narodnog vijeća SHS bio je optužen da je vodio “pijane vojnike” zajedno sa Zyr Xapulom (Zvonimirom Vukelićem) i Ivanom Zatlukom, isto tako članovima HSP-a. Međutim, istraga nije potvrdila tu optužbu, tako da je za Božić pušten na slobodu.
Bijeg u emigraciju i borba za slobodu hrvatskog naroda
Prema svim izvorima vidljivo je da se Frank nakon odlaska u emigraciju vrlo brzo politički reaktivirao. Otpočetka je sudjelovao u radu Hrvatskog komiteta i to kao njegov čelnik. Taj dio povijesti još je uvijek obavijen velom nepoznanica. Može se sa sigurnošću zaključiti da je Hrvatski komitet bio protujugoslavenska organizacija. Tipično za emigrantsku organizaciju, može se ustanoviti da su čelnici Komiteta računali na pridobivanje inozemnih saveznika, odnosno uključivanje na njihovu stranu onih država koje su imale zaoštrene odnose s Kraljevinom SHS. O tome na koji su način zamišljali rušenje Kraljevstva SHS/Jugoslavije, postoje brojna, često puta proturječna razmišljanja. U prilog zamršenosti išla je i činjenica da je unutar Hrvatskog komiteta došlo do razmimoilaženja koja su pocijepala jedinstvo te političke skupine.
Središta Hrvatskog komiteta bila su u Beču (i Grazu) i Budimpešti. U Beču (i Grazu) su glavni predstavnici bili general Stjepan Sarkotić i Ivan Perčević. Prema Aglaji Frank, i proslavljeni vojskovođa Svetozar Borojević od Bojne bio je članom uprave Hrvatskog komiteta, premda nijedno historiografsko djelo ne navodi tu činjenicu. S druge strane, u Budimpeštu su glavnu riječ imali Frank i Stevo Duić. Većina članova Hrvatskog komiteta bili su bivši pripadnici austro-ugarske vojske (časnici Duić, Stipetić, Glogovac, Petričević, Jesenski i dr.), tako da je organizacija imala i potencijale za ustrojavanje oružanih postrojbi, do čega je i došlo osnivanjem Hrvatske legije u Mađarskoj.
Ivo Frank bio je neosporno domoljubno usmjeren političar
Predvidio je sve nepovoljne strane stvaranja jugoslavenske države još za vrijeme Austro-Ugarske. U tom je razdoblju dosljedno zagovarao rješavanje hrvatskog pitanja unutar Dvojne Monarhije. Zbog poraza njegovih političkih koncepcija morao je platiti osobni danak. Pod pritiscima novih vlasti, koje su mu odmah nastojale prigušiti usta, odlučio je nakon 1918. potražiti izlaz u emigraciji. To je bio gotovo jedini mogući put za političara koji se želio načelno držati svojega političkog programa, političara koji nije htio ulaziti u kompromise s novim režimom, nego je smisao djelovanja pronašao u rušenju odnosa s političkim Beogradom, držeći da srbijanska strana nije spremna izaći u susret hrvatskim interesima. Njegove akcije, napose one koje su išle za pregovaranjem s predstavnicima mađarske i talijanske države, do danas su predmet historiografskog spora, jer polaze od činjenice da je svaki sporazum bio utemeljen na načelu protusluga, po kojemu se u ovome slučaju za potporu samostalnoj Hrvatskoj nudi zauzvrat zadovoljavanje političkih, vojnih i gospodarskih probitaka saveznika.
Kritičari ponekad zanemaruju činjenicu da su svi važniji politički čimbenici toga vremena uključivali u pregovoranja s predstavnicima relevantnih stranih država, što je bio stvarni pokazatelj podređenoga hrvatskog položaja i neizbježne diplomatske borbe u kojoj su sastavni predmet razgovora bila osjetljiva pitanja o razini suvereniteta i opsegu granica. U Frankovu slučaju ostaje zabilježeno da je ostao do kraja života vjeran ideji hrvatske državnosti.
Piše: Dr. sc. Stjepan Matković
Tekst se nastavlja ispod oglasa
