Na današnji dan 1873. rođen je dr. Rudolf Horvat, jedan od najizvrsnijih povjesničara i znanstvenika Hrvatske u 20. stoljeću. Zbog svoje antijugoslavenske i prodržavotvorne hrvatske politike bio je proganjan i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji.
Dr. Rudolf Horvat, povjesničar i političar (Koprivnica, 14. III. 1873 — Zagreb, 25. V. 1947) u Zagrebu je završio gimnaziju 1892., diplomirao je povijest i zemljopis 1896. te doktorirao tezom Kralj Tomislav i njegovo doba na Filozofskom fakultetu. Godine 1918. diplomirao je i pravo. Nakon studija radio je do 1901. kao gimnazijski profesor u Osijeku, odakle je zbog afere oko blagoslova zastave Hrvatskog pjevačkog društva »Lipa«, kojemu je bio tajnik, premješten u zemunsku gimnaziju.
Kako su ga u Zemunu zbog isticanja hrvatstva bojkotirali, na vlastiti je zahtjev 1902. premješten, ali ne u Zagreb, kako je zamolio, nego u nižu gimnaziju u Petrinji gdje predaje do 1907. Zatim do 1916. predaje na donjogradskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. .
Zbog kritike novoga jugoslavenskoga grba bio je 1919. umirovljen. Idućih godina tijesno surađuje sa Stjepanom Radićem, član je Glavnog odbora Hrvatske pučke seljačke stranke, kasnije Hrvatske republikanske seljačke stranke, kojoj je bio jedan od utemeljitelja. Na listi HRSS-a izabran za zastupnika 1920. i 1923. Zbog Radićeva odlaska u Rusiju i učlanjenja HRSS-a u Seljačku internacionalu Horvat je Radiću vratio svoj mandat i prestao se baviti politikom, ali nije istupio iz stranke. Raskid s Radićem prouzročio mu je materijalne neprilike, izdržavao se pisanjem manjih povijesnih članaka i predavanjem po mjestima izvan Zagreba. Osobito se, u Hrvatskoj ženi i Hrvatskom sokolu, aktivirao 1925. u organizaciji proslave tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, a za tu je priliku napisao i studiju Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, uzalud se natječući za nagradu Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu.
God. 1926. reaktivirao se kao profesor povijesti u zagrebačkoj II. realnoj gimnaziji. Zbog protivljenja ukidanju nekih srednjih škola u Hrvatskoj i odbijanja suradnje s režimskim organizacijama ponovno je 1932. umirovljen.
U tim neprilikama stalan je prihod imao od svakodnevnog objavljivanja Spomendana u Jutarnjem listu (1932–40). Godine 1937. osnovao je prosvjetno povijesno društvo »Hrvatski rodoljub« koje je izdalo više njegovih knjiga. Također je održao mnogo predavanja u Društvu Zagrepčana i Pučkom sveučilištu, a pripomogao je i pri uređenju križnog puta na Ksaveru.
Kada je uspostavljena Banovina Hrvatska ponovo se uključio u politiku pišući novinske članke o suvremenim temama s osvrtom na prošlost te je pokrenuo časopis Hrvatska prošlost (5 sv. 1940–43).
Za NDH ponovo stupa u državnu službu kao profesor povijesti na zagrebačkoj Vojnoj akademiji, odn. Zastavničkoj školi, a 1944. prelazi na Filozofski fakultet kao redoviti profesor hrvatske povijesti. God. 1942. bio je zastupnik u Hrvatskom državnom saboru.
Iako je za rata uglavnom objavljivao svoje ranije radove, uz određene izmjene, protiv njega je 1945. podignuta optužnica koja se većim dijelom bavila njegovim člankom Ljetopis Hrvatske 1918. do 1942. objavljenom u zborniku Naša domovina. Osuđen je desetogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.
Horvatov povjesničarski rad temelji se na arhivskim istraživanjima i proučavanju literature, karakterizira ga iscrpna faktografija, kroničarsko pisanje i nesklonost sintetiziranju. Doprinio je populariziranju hrvatske povijesti.
Napisao je više od 1200 članaka i rasprava. Predmet njegovog interesa bili su povijest hrvatskih krajeva, (Međimurje, Podravina, Slavonija, Srijem, Lika), gradova (Zagreb, Varaždin, Koprivnica, Virovitica, Petrinja, Pakrac, Osijek, Slavonski Brod), osoba (kralj Tomislav, Ivaniš Korvin, Josip Jelačić, David Starčević, Matija Mesić, Velimir Deželić) te teme iz starije i novije političke, gospodarske i kulturne povijesti (seljačke bune, cehovi i obrtnici, 1848–49, preporod u Dalmaciji, hrvatsko pitanje, školstvo i dr.). Također je pisao pučku povijesno-didaktičnu prozu (roman Tko će biti kralj?, zbirka pripovijedaka Na bedemima stare Hrvatske). Bio je aktivan u više kulturnih društava (primjerice predsjednik Kola hrvatskih književnika, član i predavač u Družbi »Braća hrvatskoga zmaja«, predsjednik Saveza hrvatskih pjevačkih društava, 1911.–21., jedan od osnivača Hrvatskog radiše).
Horvatova ostavština nalazi se u HDA u Zagrebu.
