Na današnji dan 1922. u Velikom Trgovišću rođen je dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne i neovisne Republike Hrvatske, te njezin vođa u ratu za samostalnost i slobodu.
Što je tuđmanizam i zašto ga se politička Hrvatska i HDZ odrekao u periodu od više od deset godina od njegove smrti, govori veliki intelektualac i pisac Ivan Aralica, suradnik i svjedok životnog djela Franje Tuđmana.
Dok je za domoljubnu Hrvatsku i hrvatski narod tuđmanizam neosporan i pozitivan, te uglavnom budi asocijacije na državotvornost, domoljublje i hrvatsku samostalnost, nemali broj osporavatelja Tuđmanove politike (većinom na političkim i ekonomskim pozicijama moći) ima sasvim drugu optiku.
Ali ni sami zagovaratelji Tuđmana još uvijek nisu definirali tuđmanizam u potpunosti.
Književnik Ivan Aralica pratio je iz prve ruke Tuđmana kao njegov bliski suradnik. Ivan Aralica danas se osjeća kao pobjednik jer se sjeća vremena kada je kao usamljeni ratnik branio Tuđmana, kada ga se HDZ praktički odrekao pred valom tzv. detuđmanizacije i „novih lica“ koje je doveo tzv. „europejac“ Sanader. Bio je jedan od rijetkih zajedno sa dr. Tomcem, dr. Pečarićem, dr. Hasanbegovićem, admiralom Domazetom i još nekima koji je javno branio lik i životno djelo prvog hrvatskog predsjednika.
U to je vrijeme službeni HDZ predvođen Ivom Sanaderom okrenuo leđa svom utemeljitelju i utemeljitelju slobodne Hrvatske. Tuđmanizam je morao braniti ne samo od, kako uvijek naglašava, Stipe Mesića i njegovih nego i od “guje u njedrima HDZ-a”, kako govori.
Akademik iskreno priznaje da teško može jednostavno opisati Tuđmanovu ostavštinu. Previše se bavio time, previše o tome zna pa se svaki razgovor o tuđmanizmu pretvori u veliko predavanje. Aralica se s tuđmanizmom silom prilika sreo u obrnutom obliku jer je prvo moro braniti Tuđmana i njegovu političku ostavštinu od detuđmanizacije na čelu sa Stipom Mesićem i SDP-om.
Suština tuđmanizma
I kada se to gleda u “izvrnutom ogledalu”, onda se vidi da je detuđmanizatorima smetao Tuđmanov oslonac na patriotizam. Aralica ne može sakriti radost zbog pobjede u kojoj je upravo on bio prvi “intelektualni general” koji je isukao sablju i hrabro ušao u neravnopravnu bitku s detuđmanizatorima (koji su imali medijsku i političku moć) kojih je bilo puno više, koji su donedavno bili raspoređeni na strateškim pozicijama. Aralica ističe da su detuđmanizatori doživjeli totalni krah onog trenutka kada su generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni na Haaškom sudu. Cijeli projekt detuđmanizacije bio je građen na tome da će generali biti osuđen na Haaškom sudu, da će biti osuđena Tuđmanova politika, da će se osuditi njegov patriotizam.
Aralica jednostavno i taksativno nabraja osnovne “sastavnice” tuđmanizma:
„Hrvatska država, hrvatski patriotizam, oslonac na Europu, kršćanstvo kao supstrat te hrvatske države“, kaže Aralica. Iznosi sasvim jedan novu tvrdnju prema kojoj je Tuđmana zapravo realizator Krležine ideje o samostalnoj Hrvatskoj. Ono o čemu se Krleža brinuo, ono što je projektirao, a riječ je o hrvatskoj državi, Tuđman je to ostvario.
Tuđmanov odnos prema Titu bio je – negativan
Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan. Samo neupućen čovjek može misliti da je pozitivno mislio o Titu – tvrdi Aralica. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Aralica ističe da mnogi Tuđmanovi “tumači” uopće nisu pročitali ono što je napisao. Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu (u kojoj je sudjelovao i Aralica, uz Tuđmana) iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatske nego što je bila jugoslavenska federacija. Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je po Aralici danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu. Nema nikakve dvojbe da bi i Tuđman uklonio Tita s Pantovčaka.
„Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van“, tvrdi Aralica.
Vjerojatno bi danas, kao i bistu s Pantovčaka, Franjo Tuđman vratio ime Kazališnom trgu. Pitanje je samo što o tom pitanje, koje je zapravo početak lustracije, misle Milan Bandić i Andrej Plenković, čije su stranke u Zagrebu bile u mogućnosti maknuti ime komunističkog dikatatora i vratiti staro ime najljepšeg gradskog trga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
