Poznati američki crnoputi boksač Jimmy Lyggett i prvak SAD-a dva puta je boksao protiv velikog Nijemca Maxa Shmelinga, svjetskog prvaka u teškoj kategoriji od 1930.-1932. godine u vrijeme “zlatne ere boksa” kada je mečeve promatralo i do sto tisuća ljudi.
Jimmy Lygget ženi se za Hrvaticu Rozu i dolazi živjeti u Zagreb, trenira mlade boksače i postaje izbornik boksačke reprezentacije NDH. U Zagrebu živi preko 10 godina u staroj Jugoslaviji i NDH, a pred kraj rata bježi pred zločinima komunista iz Zagreba u SAD.
Prvu borbu Lygget i Schmelling imali su 1924. godine u Kölnu, a njemački boksač pobijedio je zahvaljujući sudačkoj diskvalifikaciji protivnika, što je Lyggett smatrao krađom.
Godinu dana kasnije u Berlinu suci su revanš proglasili remijem. Lyggett se ponovno osjećao pokradenim, svjestan da nikad neće dobiti zadovoljštinu po koju je stigao u Europu. Kasnije će Schmeling postati njemački, europski, pa svjetski prvak, a Lyggett mnogo godina kasnije govoriti u neformalnim razgovorima kako je on time postao neokrunjeni svjetski prvak.
U travnju 1925. godine Lyggett je drugi puta boksao protiv Schmelinga, a ovaj meč je proglašen nerješenim, premda je Lyggett tvrdio da je bio bolji u ringu.
Pošto je živio u Beču, upoznao je i oženio Hrvaticu Rozu, te došao živjeti u “beli Zagreb grad” 1930-ih, gdje je živio u središtu Zagreba u Preradovićevoj ulici.
Odmah po dolasku osnovao je boksački klub Croatia, kao i neke druge boksačke klubove, te odgojio mnoge sjajne hrvatske boksače. Trenirao je u gotovo svim zagrebačkim klubovima: Croatiji, Herkulesu, Radniku i Makabiju, a otvorio je i privatnu školu boksa u Ilici, iznad “Kugle”.
Nakon osnivanja NDH, crnoputi Lyggett prepoznat je odmah kao onaj koji može podignuti pronijeti slavu hrvatskog boksa. Bio je na glasu kao čovjek koji je već podigao kvalitetu hrvatskog boksa za tri stupnja, što je dovelo do toga da mu je nakon osnivanja NDH državni povjerenik za sport Miško Zebić ponudio mjesto trenera državne boksačke reprezentacije. Lyggett je prihvatio biti izbornik NDH, a treba istaknuti da je momčad pripremao za Olimpijske igre u Londonu 1944. na kojima je trebala sudjelovati i NDH, ali koje zbog rata nikada nisu održane.
No, rezultati njegova rada bili su vidljivi u Europi: hrvatski boksači pobjeđivali su protivnike iz Italije, Njemačke, Slovačke, Rumunjske…
Godine 1945. Lyggett bježi iz Zagreba zbog straha od odmazde partizanskih komunističkih postrojbi. U Zagreb su dolazile brojne vijesti o pokoljima i ubojstvima koje su partizani činili posvuda gdje su nailazili. Ubijanja su osobita intenzivirana osvajanjem Dubrovnika 1944. i pokoljima u gradu i okolici, te ranog proljeća 1945. i pokolja u Gospiću, Vukovaru, Osijeku, cijeloj Lici i istočnoj Slavoniji.
Na put i bijeg iz NDH krenuo je sa suprugom Rozom: iz Zagreba su u Genovu stigli zrakoplovom humanitarne organizacije UNRA, odakle su trebali brodom krenuti u SAD. Mjesecima su čekali ukrcaj na brod, a u tom razdoblju voljena Roza je umrla. Lyggett ju je u Genovi i sahranio.
Bez želje da se više bavi boksom ili bilo kakvom vrstom javnog života, prema pisanju američkog časopisa Ring, preminuo je 1955. godine ondje odakle je i krenuo u svoju životnu avanturu.
Jimmy Lyggett, zvijezda svjetskog boksa, ostao je neopravdano izvan “zvjezdane hale” hrvatskog boksa zajedno s Mijom Drvarićem, teškašem iz Kutine. To je samo zbog toga jer su živjeli u vremenu koje se nije smjelo ni na koji način spominjati, čak niti na sportskom planu. Međutim, nitko ne može zanijekati da je Jimmy Lyggett možda najveći trener u povijesti hrvatskog boksa – zvijezda svjetskog ringa koja je odlučila živjeti u Hrvatskoj i svoje znanje prenijeti mladim generacijama hrvatskih boksača.
