16. studenoga 1893. Oswald Mosley – zašto Zapad ne spominje pojam antifašizma sve do globalne pojave antifa pokreta?

U Velikoj Britaniji je ’30-ih godina prošlog stoljeća aktivno djelovala i bila dosta popularna Britanska unija fašista (BUF), stranka koju je predvodio Sir Oswald Mosley, rođen na 16. studenoga 1893. godine. Imala je 50.000 članova i brojne simpatizere.

Velika Britanija je bila stožerna država u borbi protiv nacizma i fašizma.

Ipak, u Velikoj Britaniji (i SAD-u) sve do nedavne pojave anarhističkih i antifa organizacija, nije postojalo nikakvo spominjanje antifašizma, premda je bilo razloga: postojala pojava fašizma u Britaniji i bili su u ratu s fašističkim i nacističkim državama. Termin antifašizma se rabio isključivo u diktaturama komunističkih država.

Britanski fašist Sir Oswald Mosley osnivač i vođa Britanske unije fašista (British Union of Fascists – BUF) pripadao je britanskoj aristokraciji, a otac mu je bio najmoćniji čovjek i predsjednik Svjetske automobilske federacije.

U Veliko Britaniji bio je čak laburistički ministar bez portfelja i član Donjeg doma parlamenta (bio je najmlađi parlamentarni zastupnik u britanskoj povijesti), da bi na kraju postao fašist. Nezadovoljan politikom svoje zemlje 1932. godine osnovao je Britansku uniju fašista koja je imala u Velikoj Britaniji dosta sljedbenika, a u jednom trenutku čak 50.000 članova.

Bio je u bliskim kontaktima sa svjetskom fašističkom elitom, a u početku je zapravo njegova fasciniranost tim režimima bila zbog ekonomske reforme i fantastičnih rezultata ekonomskog preporoda Njemačke i Italije.

Na svadbu mu je došao osobno Adolf Hitler.

Da je kalkuiranje i suradnja s fašizmom i nacizmom Italije i Njemačke postojala u tadašnjim državama Europe, pa i Velike Britanije, između dva svjetska rata, svjedoči i salutiranje desnicom tada slavne nogometne reprezentacije Engleske koje su uzdignutom rukom pozdravile pun stadion u Berlinu – nacističkim pozdravom.

Engleski nogometni reprezentativci pozdravljaju u Berlinu nacističkim pozdravom:

Uoči Drugog svjetskog rata Mosley je vršio pritisak sa svojim pristašama i zahtijevao sporazum s Hitlerom. Mosley je zapravo imao nerealne planove: preuzeti vlast u Britaniji i pretvori je u fašističku diktaturu.

Britanska ga je vlast isprva tolerirala, pa je stekao dosta pristaša. Čak su ga podržavale i neke popularne dnevne novine. No, ipak nije postao toliko snažan da na izborima osvoji mjesto u parlamentu.

Prilikom jedne fašističke parade Mosleya kroz četvrt East End u Londonu, došlo je do velikog sukoba crnokošuljaša i okupljenih protivnika Mosleya, a neredi su potrajali danima. Sve je smirila londonska policija.

Ubrzo je početkom rata 1940. inetrniran, a stranka zabranjena.

Premda je Mosley bio fašist, u Velikoj Britaniji i na Zapadu se nikada nije koristio termin antifašizma, koji je zlorabljen u komunističkim državama kao ideološka toljaga. Sve do nedavnog uspona ljevičarskog anarhizma i antifa pokreta na Zapadu, koji je u mnogome nadziran i usmjeravan od svjetskih globalističkih moćnika,  antifašizam u Sjedinjenim Državama i Britaniji nije značajno postojao, iako su ove zemlje bile ključni dijelovi zapadnog (antifašističkog) savezništva protiv snaga Osovine u Drugom svjetskom ratu. Izostajanje te terminologije i nespominjanje bilo kakvog antifašističkog pokreta u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu nije prvenstveno zbog toga što tamo nije bilo  domaćeg anglo-saksonskog fašizma, za što svjedoči i postojanje Mosleya.

Ono što je važnije, spominjanja antifašizma nije bilo zato što tamo nije bilo značajnog domaćeg komunizma – čiji je antifašizam i izum.

Tko su dakle, i tko su bili antifašisti? To su bili diktatori i ratni zločinci, poput Staljina, Ceaussescua, Envera Hoxhe, Josipa Broza. Svi su se oni pozivali na svoj antifašizam i njime su pravdali svoje diktature.

Antifašizam je bio propagandni aparat za širenje potpore ciljevima komunističke partije među nekomunistima. To je bila taktika pridobivanja moći, na kojem bi položaj moći isključivo zauzimala Komunistička partija. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv tlačitelja koje bi se moglo opisati kao ‘fašisti’, ali ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, osim povremeno kao korisne budale.

Zanimljivo, što se tiče antifašizma, da se nikad nitko ne sjeti činjenice da je Tuđman bio sudionik Drugog svjetskog rata, njega antifašisti ne žele prigrliti! Dapače, dok je bio živ ti isti su mu davali fašističke atribute. To jasno upućuje da pojam “antifašizma” u Hrvatskoj nema veze s otporom fašizmu kao takvom, ni Hitlerovom ni Miloševićevom  (koji se isto pozivao na antifašizam a bio je fašist-boljševik, što je posebna forma imperijalnog prilagodljivog svetosavlja).

U Hrvatskoj se zlorabljenje pojma antifašizma veže s komunizmom i jugoslavenstvom, bolje reći antihrvatstvom.

Neokomunisti i neojugoslaveni, regionalisti i antihrvati, se uporno pozivaju na antifašizam jer im to omogućuje da sakriju sebe kao stvarne totalitariste. To im omogućuje da nastave staru politiku svojih djedova, očeva i duhovnih učitelja čijim su se mlijekom napajali, te zadrže privilegije stečene od strane “plemenite crvene aristorkacije” u Jugoslaviji, koja je do pozicije i imovine došla otimanjem, nasiljem i ubijanjem.

Na drugoj strani, antifa pokret je globalno počeo širiti terminologiju antifašizma na Zapadu danas kada je II. svjetski rat odavno prošao, kada smo debelo zagazili u 21. stoljeće, po oprobanom receptu koji su koristili dikatori i ubojice kao Staljin, Tito ili Ceausesc. Sa područja “borbe” protiv protivnika radničke klase, protiv buržoazije, protivnika socijalozma, ravnopravnosti naroda i narodnosti, zagovornika kapitalizma, danas je terminolgija antifašizma prebačena na područje borbe za rodnu ideologiju, ilegalne imigracije, pobačaja kao ljudskog prava, LGTB pokreta i dr. Oni koji su u potpunosti ne slažu s ovim medijski dominantnim “antifašizmom”, oni koji govore o pravu začetog djeteta na život, pravu da se poštuju granice država i da se u njih ulazi na graničnom prijelazu s važećom putovnicom, pravu da se obitelj naziva zajednicom isključivo muža i žene, da je majka majka a ne roditelj 1 ili 2 ili 5, da zajednica dva ili tri i više muškaraca nije brak i još monogo toga – postali su fašisti 21. stoljeća.

Pa su i danas potrebni antifašisti da se bore protiv gore izmišljenih fašista.

Uglavnom, antifašizam je u kontinuitetu ostao jezična toljaga (jer novogovor i etiketa je sredstvo vladanja) kojom vladajuće elite, uz medijsko-uličnu potporu korisnih i zavedenih antifa i njima sličnih, eutanaziraju i rješavaju se onih koji misle drugačije i zalažu se za pluralno, demokratsko društvo, slobodu govora i provođenje zakona suverenih država.

Slična toljaga, hard verzija, postojala je i u diktaturama komunizma – sve u ime antifašizma.