Na današnji dan 17.3. 1914. u Zagrebu umro je Antun Gustav Matoš, hrvatski pjesnik, novelist i esejist. Središnja je osoba hrvatske moderne pjesnik izrazito domoljubnih stihova i životnih stavova. Iza sebe je ostavio više pripovijetki i putopisa, kao i niz pjesama, od kojih se posebno ističu “1909”, “Utjeha kose”, “Gospa Marija”, „Serenada“ i dr.
Antun Gustav Matoš rođen je 1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj podrijetlom iz prekodunavske Bačke, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka ispred Hrvatskog Sabora. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završene pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju.
S neuspjehom studira Vojni veterinarski fakultet u Beču, a 1894. dezertira s odsluženja vojnog roka zbog nepodnošenja vojne stege. Uhićen je i proveden u zatvor u Petrovaradinu, odakle bježi i sklanja u Srbiju, prvo u Šabac, pa zatim u Beograd. Tu živi tri godine boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist i piše književne kritike.
Nakon Beograda 1898. putuje diljem Europe i završava u Parizu gdje ostaje pet godina. U Pariz je ušao s putovnicom svoga brata, a u francuskoj prijestolnici živio je na rubu bijede. U Parizu se susreće sa književnim djelima i piscima koji će najviše utjecati na njegov rad.
U Beograd se vraća 1904. , a godinu dana kasnije potajice u Zagreb. Austro-Ugarske vlasti su ga na kraju odlučile pomilovati, pa se 1908. definitivno vraća u Zagreb. Prvi znaci raka grla javljaju se 1913., a na današnji dan umire u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu.
Najveći broj Matoševih lirskih ostvarenja potaknut je čežnjom za ženom i ljubavlju prema domovini, znanim toposima još antičkih korijena, no specifična boja i živi ton našega autora čini te pjesme izvanvremenskima i nadvremenskima.
SERENADA
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.
A.G. Matoš
