Današnja slavljenica, sveta Elizabeta Ugarska, slijedila je put svog Gospodina od princeze i kraljeve kćeri do siromašne i prezrene žene koja služi Boga i ljude, sve do same smrti.
Sveta Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan.
Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«
I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.«
Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.
Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227 g. Ludovik je pošao u križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.
Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo.
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: “Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.
Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula”.
Napustila je svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev i nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi.
Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije, Grgur Ix. priznao je njezinu svetost, uzdigavši je na čast oltara. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Zaštitnica je franjevaca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
