Mnogo su narodnih vođa Hrvata ubili ili pogubili Srbi u prvoj ili drugoj komunističkoj Jugoslaviji. Tako su ubijeni u Beogradu 1928. vođa Hrvata u prve Jugoslavije Stjepan Radić i 1948. vođa hrvatskog antifašističkog pokreta Andrija Hebrang stariji.
Godine 1990. Srbi pokušavaju ubiti u Benkovcu dr. Franju Tuđmana, a 1991. na današnji dan otet je i kasnije ubijen vođa Hrvata Zapadne Slavonije, veliki mirotvorac dr. Ivan Šreter iz Pakraca.
Dok nevladine udruge i mediji često pišu o nesretnoj smrti na barikadi Josipa Reihla Kira kada je bio na svojoj policijskoj dužnosti, sudbina pakračkog liječnika i mirotvorca dr. Šretera otetog na barikadi, mučenog, ubijenog i bačenog na nepoznato mjesto gotovo se i ne spominje u hrvatskoj javnosti.
Dr. Ivan Šreter bio je jedan od vođa Hrvata zapadne Slavonije. Otet je od lokalnih Srba i odveden u Bučje odakle mu se gubi svaki trag. Bio je poznat kao veliki domoljub i mirotvorac. Za vrijeme Jugoslavije bio je osuđen na zatvor i gubitak liječničke licencije zbog uporabe riječi „časnik“ umjesto „oficir“.
Bio je vođa pakračkog HDZ-a, koji je zbog lokalnih Srba djelovao gotovo ilegalno i predsjednik regionalnog Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju.
Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi. Isticao se po razboritosti, dobroti i kao pobornik rješavanja razmirica mirnim putem.
Tamnica za dr. Šretera zbog uporabe riječi “časnik”
Godine 1984. dr. Šreter pregledao je kao specijalist liječnik bolnice u Lipiku pacijenta Stevu Majstorovića i pri upisu liječničkoga nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir”.
U Vjesniku u rubrici Pisma čitalaca, objavljeno je pismo oficira JNA koje je sadržavalo pritužbu baš zbog tog čina. Povedena je velika hajka u svim tadašnjim komunističkim novinama, ondašnji „dežurni antifašisti“ poput Stevana Majstorovića i Gorana Babića sipali su ognjene strjelice na hrvatski jezik i dr. Šretera kojemu je potom oduzeta i liječnička licencija.
Dr. Šreter optužen je “da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao ‘… socijalističke, patriotske i nacionalne osjećaje građana’ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira. Osuđen je temeljem tog propisa na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana.”(Milan Vuković, Jezik, prosinac 1996. godine)
Otmica i smrt hrvatskog mirotvorca dr. Šretera
Pakrački Srbi 18. kolovoza 1991. postavili su barikadu na cesti s isključivom namjerom da otmu upravo jednog od vođa ugroženih Hrvata zapadne Slavonije dr. Šretera jer su ostale automobile propuštali, a barikada je sutradan uklonjena.
Zarobljeni Hrvati odvođeni su u selo Bučje, ali je dr. Šreter zatočen nedaleko od Bučja u napuštenoj kući u selu Branešci na broju 110. Zna se da je bio psihički i fizički zlostavljan i otada mu se gubi svaki trag.
Pretpostavlja se kako je odveden u zloglasni logor Bučje gdje je trpio strašna mučenja.
Posljednji put viđen je živ 29. kolovoza 1991.
Uloga Milorada Pupovca
Slavko Degoricija otkriva u svojoj knjizi “Nije bilo uzalud” povezanost Milorada Pupovca sa sudbinom dr. Šretera.
“Šreter je na mene ostavio snažan dojam. Čovjek velikog obrazovanja, silne energije, okretan i poduzetan. On je bio mišljenja da Srbi neće njemu nauditi jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek. Međutim, dogodilo se njegovo presretavanje i zarobljavanje”, opisuje dr. Šretera u knjizi Degoricija.
Slavko Degoricija u nastavku opisuje na koje su sve načine pokušali osloboditi dr. Šretera za kojeg su pretpostavljali da je u srpskim sabirnim logorima u Bučju ili Kusonjama gdje je prolazio neviđenu torturu. Nesretnog liječnika pokušali su izvući i preko međunarodnih čimbenika. Sve je, međutim, bilo neuspješno. A onda se tračak nade pojavio u liku Milorada Pupovca.
“Meni u kabinet pojavio se Milorad Pupovac. Došao je, kako on zna, snužden, silno zabrinut za dvojicu srpskih liječnika koja su uhapšena i zatvorena. Tražio je od mene da interveniram kod Đure Brodarca. Tada sam mu dao prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode Šretera, a ja ću s Brodarcem pokušati dogovoriti puštanje srpskih liječnika u Sisku.’ Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji: ‘Dobro, idemo u akciju odmah!’- odgovorio je. Nije se ni zapitao kako će on do pobunjenih Srba u Pakracu. Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će do njih doći“.
S Đurom Brodarcem odmah je Degoricija ispunio svoj dio dogovora, te pustio privedene srpske liječnike koji su bili uhićeni zbog punih torbi lijekova koje su nosili pobunjenim Srbima. Degoricija je bio zadovoljan jer sve ide po planu, a onda je pričekao da Pupovac odradi svoj dio dogovora.
“Sada više nisam siguran je li prošao dan ili dva, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Rekao je: ‘Ti si obavio svoj dio posla, a ja zasad nisam.’ Pitao sam ga: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba liječnik, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera”.
A onda Slavko Degoricija otkriva laži Milorada Pupovaca:
“Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od UNPROFOR-a da je Šreter mrtav, lividiran već više od mjesec dana! Doznajem i to da ga Srbi ni jednog dana nisu koristili kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali tako da su mu polomili obje ruke. Pupovac nikad nije imao potrebu ispričati mi se za ovu laž“, piše Degoricija u svojoj knjizi “Nije bilo uzalud”.
Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.
Dana 9. lipnja 2009. održana je svečana premijera dokumentarnoga filma “Časnik mirotvorac” o dr. Ivanu Šreteru.
Autor je filma Dražen Bušić, a nastao je u produkciji Zaklade “Dr. Ivan Šreter”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
