Što bi bilo s Hrvatskom da su na ključna mjesta u državi došli pravi hrvatski domoljubi kao Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Ludvig Pavlović i drugi manje poznati istinski domoljubi?
Što bi bilo danas da su ove istaknute osobe imale utjecaj na formiranje društvene i državne stvarnosti Hrvatske? Nisu li njihova ubojstva ili sumnjive smrti početkom rata rezultat straha udbaških i drugih struktura za svoju sudbinu i želje za održavanjem u vlasti?
O tom utjecaju ratnih godina najbolje svjedoči, već zaboravljeno i od medija potiskivano, suđenje i presuda Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Münchenu gdje su napokon razotkrivene njihove uloge u Jugoslaviji, ali i u Hrvatskoj. Iz perspektive takvih moćnika zaštićenih od svih vlasti, bilo komunističkih ili demokratskih, svakako da ljudima koji su bili u vrhovima komunističke vlasti bivše Jugoslavije nije odgovaralo iskreno domoljublje i politika čistih računa koju su zagovarali Ante Paradžik, Miro Barešić, Blaž Kraljević ili Ludvig Pavlović.
Prije točno 27 godina poginuo je pod sumnnjivim okolnostima Ludvig Pavlović, posljednji preživjeli „bugojanac“ iz skupine koja je pokušala 1972. podići oružani ustanak protiv tamnice naroda Jugoslavije. Stradao je, službeno, dok je skupina Hrvata u Hercegovini napala konvoj JNA.
Ludvig Pavlović i njegova obitelj prošli su pravu kalvariju u komunističkoj Jugoslaviji. Njegova smrt, kao i smrt još niza istaknutih hrvatskih domoljuba, u javnosti postavlja pitanje djelovanja umreženih struktura bivših komunističkih vlastodržaca i njihovog kruga od početka Domovinskog rata do danas.
Pavlović je bio najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva, mladih domoljuba spremni se boriti protiv komunističkog režima koji je bio pandan najgorim totalitarnim sustavima svijeta. Pavlović se za to zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove.
Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.
Početkom rata 1991. u Hrvatskoj su se dogodila mnogobrojna ubojstva hrvatskih domoljuba i ljudi koji su imali veliki autoritet neupitnih vođa kod hrvatskog naroda kao borci za njegovu slobodu. Osim Ludviga Pavlovića, tu valja spomenuti i Miru Barešića, Antu Paradžika, Blaža Kraljevića i još neke javnosti manje poznate domoljube.
Danas nakon 27 godina mnogi se pitaju da li su ta sva ubojstva bila samo plod slučajnosti ili je i tu bila vidljiva ruka zloglasne UDBE?
Ono što je vrlo očigledno da su stare komunističke strukture, osobito iz obavještajnih komunističkih krugova bivših zemalja Jugoslavije, u mnogome zadržale svoje pozicije i privilegirane položaje u političkom i ekonomskom životu tih zemalja do današnjeg dana. Plod je to infiltracije u nove države od samog početka i nedostatka lustracije. Tek sada neke stvari izlaze na vidjelo, osobito nakon presude Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. No, očito je da se i to suđenje nastoji medijski i politički baciti u zaborav, da se ne bi neka važna pitanja iz prošlosti opravdano stavila u žižu hrvatske javnosti.
Stare umrežene strukture pažljivo čuvaju svoju vlast i utjecaj preko svojih nasljednika, medija, političkih stranaka, provedene tajkunizacije mahom iz njihovih redova i opće raširene utjecajne mreže u hrvatskom društvu.
Zbog toga nitko i ne pomišlja istražiti smrt Ludviga Pavlovića, Mire Barešića, Ante Paradžika ili Blaža Kraljevića. Kao što nije niti Stjepana Đurekovića dok nam stranci nisu donijeli pravosudnu zakonsku presudu o krivici dvojice udbaša.
U Hrvatskoj to nitko ne želi jer su te moćne strukture htjele (i hoće) očuvati sve privilegije i domoći se ekonomske, političke i medijske vlasti.
Nažalost, pravu istinu o smrti Ludviga Pavlovića, Mire Barešića, Ante Paradžika i Blaža Kraljevića doznati će mo tek kada se otvore arhivi ili kada akteri politike koja nije htjela domoljube u vlasti odu s političke scene
Prepreka u tome u Hrvatskoj su im bile dvije skupine ljudi: nepotkupljivi hrvatski domoljubi koji imaju herojski status u hrvatskom narodu i povratnici iz dijaspore koji su živjeli i odrasli u pravoj demokraciji završavajući pri tome doktorate iz raznih područja, kao i dokazanu uspješnost u ekonomskim vodama zapadnog slobodnog svijeta. Ti ljudi nisu bili podobni tim zaplotnjačkim strukturama i predstavljali su im veliku smetnju i opasnost.
Kako bi izgledala Hrvatska da su vlast preuzeli pošteni domoljubi ili kapital donijeli domoljubni Hrvati iz dijaspore, umjesto sumnjivog novca proizašlog iz još sumnjivije privatizacije?
Bolje i ljepše danas – to je sigurno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
