18. siječnja 1919. Cetinje i zelenaši – Crnogorci podigli oružani ustanak protiv srpske hegemonije i velikosrpske Jugoslavije!

Foto: snimka zaslona

Crnogorski oružani otpor okupaciji od strane Srbije bio je jedini takav u novostvorenoj Jugoslaviji. Radilo se o borbi  za očuvanje državotvornog statusa Crne Gore koji je imala prije I. svjetskog rata, te borbi protiv velikosrpske hegemonije i uništenja Crnogoraca kao naroda, s namjerom posrbljivanja istih.

Borce za neovisnost Crne Gore u narodu su zvali zelenašima, a velikosrbe bjelašima. Zato je i došlo do ogorčene reakcije srpskih medija na zelene dresove s kojima je Crna Gora istrčala na utakmicu protiv Srbije.

 

Ubijeni crnogorski ustanici u Nikšiću 1923. godine

izvor: hr.wikipedia.org

Časnici i vojnici crnogorske vojske, koji su u prosincu 1918. organizirali, a u siječnju 1919. podigli ustanak za obnovu crnogorske državnosti, a protiv odluka tzv. Podgoričke skupštine iz  studenoga 1918. Godine (sam završetak I. svjetskog rata) i izvršene savezničke i srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore. Oni su djelovali u skladu sa ustavno-pravnim i zakonskim sistemom nezavisne i međunarodno priznate države Kraljevine Crne Gore u obrani njenog suvereniteta, integriteta i subjektiviteta. Crna Gora je postala međunarodno priznata država 1878. godine na Berlinskom kongresu, isti dan kada i Srbija. Od tog časa počinju podzemni napadi iz Srbije na podrivanje državnosti Crne Gore, a sredstva koja su korištena bila su od propagande, velikosrpskih pravoslavnih svećenika do terorizma (Bombaški i Kolašinski procesi).

Stoga, potpuno legalno i legitimno ustanak su podigli su crnogorski zelenaši i domoljubi 1919., jer se radilo o činu samoobrane vlastite države u uvjetima strane invazije, agresije i okupacije na nju, od strane Srbije.

 

Državnost Crne Gore uništena u velikosrpskoj Jugoslaviji

Crnogorski siječanjski ustanak 1919. godine želio je skrenuti pažnju međunarodne javnosti i velikih sila uoči i tijekom zasjedanja Versaillske mirovne konferencije na crnogorsko pitanje.  Ustanak je htio ukazati na to da crnogorski narod ne prihvaća provedenu i nasilnim putem proklamiranu aneksiju Crne Gore od strane Srbije. Raspoloženje da Crna Gora stupi u novu jugoslavensku državu kao ravnopravan član i partner imalo je većinsku podršku crnogorskog naroda, ali ono nije moglo biti plebiscitarno iskazano, kako bi Crnogorci iskazali želju da državnost Crne Gore ostane iskazana u federalističkom uređenju Jugoslavije

Slična situacija, zanimljivo, prevladavala je te 1919. i u hrvatskom narodu.

Ali ne i u srpskom narodu – Beograd je htio unitarističku Jugoslaviju.

Od prvog dana Srbi su Jugoslaviju shvatili kao svoj ratni plijen i državu u kojoj će na unitaristički način vladati iz Beograda. Stoga su i Crnu Goru i Hrvatsku zvali „novooslobođeni krajevi“, premda je Jugoslavija bila više zatvor za Hrvate nego Austro-Ugarska, i to u doslovno svakom pogledu.

Može se istaknuti da je u I. svjetskom ratu crnogorska državotvornost izgubila rat zbog premoći okupacijske oružane sile Kraljevine Srbije i posebno vanjskog faktora, i to dominantno Francuske, ali indirektno i drugih saveznika, koji su prepustili Crnu Goru na milost i nemilost beogradskom osvajaču.

Ustanici se okupljaju na Cetinju – pravoj prijestolnici Crne Gore

Prijestolnica Crne Gore bilo je Cetinje, a ne Podgorica ili Tito(v)grad u Jugoslaviji. Stoga je Cetnije postalo središte pobune protiv velikosrpske okupacije.

U pismu crnogorskom zapovjedniku Petru Gvozdenoviću (jednom od glavnih organizatora i učesnika Božićnog ustanka crnogorskog naroda na području Katunske nahije i Cetinja i bratu od strica generala dr. Anta Gvozdenovića, crnogorskog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u SAD i kasnijeg premijera crnogorske Vlade u egzilu), neformalni politički vođa Božićnog ustanka, naveo je suštinu političke i ustaničke borbe crnogorskih zelenaša, rojalista i tzv. indipendista, koji su po slomu ustanka još godinama nastavili sa komitskom, gerilskom i emigrantskom borbom »ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE«.

Stvarni vođa, vojni zapovjednik ustaničkih snaga u Božićnom ustanak bio je  kapetan Krsto Zrnov Popović.

Dakle, u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS (Jugoslavije) crnogorski Dvor, Vlada i njihove brojne pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su uspostavljanje Crne Gore kao države, kao i primjena prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. Kada je postalo očigledno da od takvog jugoslavenskog ujedinjenja nema ništa, zbog velikosrpske hegemonije i terora, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru. To su oni u jednom ustaničkom, komitskom proglasu iz 1919. godine, iz šume, eksplicitno poručili: “Mi se borimo za slobodu i nezavisnost Crne Gore i od ove borbe jedino nas smrt rastaviti može”.

 

Velikosrbi snage usmjerili na slom ustanka u ustaničkom Cetinju

Brojni su i kontradiktorni podaci koji govore o broju crnogorskih ustanika, koji su učestvovali u Božićnom ustanku. Najpouzdanija je brojka od oko 5.000 ljudi.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Na Cetinju su se okupatorske srpske trupe pod komandom Dragutina Militinovića, srpski žandari, bjelaši i bjelaška omladina pod komandom vojvode Steva Vukotića i Marka Dakovića, mobilizirali za borbu u cilju sprječavanja ustaničke akcije. Hapšeni su svi zelenaši, njihove pristalice i sva »sumnjiva lica«. Ustanička akcija bila je od ranije otkrivena. Pravoslavni svećenik  Stevo Drecun je već ranije predao pismo mitropolitu Mitrofanu Banu o ustaničkim planovima i zamišljenim akcijama, a ovaj ga je revnosno predao Komandantu srpske vojske Dragutinu Milutinoviću. Nakon toga, počela su hapšenja vođa ustanka na Cetinju, Podgorici i Nikšiću. Tu je mitropolit Mitrofan Ban odigrao objektivno svojevrsnu špijunsku i veleizdajničku ulogu. U zatvoru su se ubrzo našli: Milutin Vučinić, Andrija Raičević, Božo Petrović, Đuro Petrović, Risto Popović, Petar Lompar i brojni drugi crnogorski domoljubi.

Srbijanska vojska uskoro je ugušila ustanak u krvi. No, to nije bio i kraj borbi u Crnoj Gori jer je tamošnja gerila djelovala sve do 1929. godine Njihova krilatica je bila “Za pravo, čast i slobodu Crne Gore”. Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i – u vrijeme njihova trajanja – jedini primjer masovnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Kraljevini SHS.

 

Srpska vojska Jugoslavije masakrirala crnogorske ustanike

Photo; hr.wikipedia.org

 

Primjer odvratnog ponašanja vojske Srbije u Crnoj Gori – ismijavanje svetinja

Primjera radi, crnogorski ustanici podnijeli su 21. srpnja 1920. izvješće crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu o srpskom teroru u njihovoj oblasti, koji obuhvaća i događaje srbijanskih provokacija uoči Božićne pobune:

Jednog dana, prosinca, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri popišali su javno grobove. To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i topnički poručnik Tunguz.” 

No, iako je Božićni ustanak ugušen u krvi, mora mu se priznati “očinstvo” za sve mučne godine borbe “za čast, pravo i slobodu Crne Gore” koje su se potom dogodile i u kojima se, mada očajnički, dokazivala i potvrđivala u krvi crnogorska državotovorna i nacionalana svijest i posebnost.

Ona je došla do svog vrhunca tek u 21. stoljeću, nakon dvije propale Jugoslavije, kada je narod Crne Gore na referendumu  2006. godine proglasio neovisnu i samostalnu Crnu Goru

Izvor: narod.hr