18. siječnja 1919. Cetinje i zelenaši – Crnogorci podigli oružani ustanak protiv srpske hegemonije i velikosrpske Jugoslavije!

Foto: snimka zaslona

Crnogorski oružani otpor okupaciji od strane Srbije bio je jedini takav u novostvorenoj Jugoslaviji. Radilo se o borbi  za očuvanje državotvornog statusa Crne Gore koji je imala prije I. svjetskog rata, te borbi protiv velikosrpske hegemonije i uništenja Crnogoraca kao naroda, s namjerom posrbljivanja istih.

Borce za neovisnost Crne Gore u narodu su zvali zelenašima, a velikosrbe bjelašima. Zato je i došlo do ogorčene reakcije srpskih medija na zelene dresove s kojima je Crna Gora istrčala na utakmicu protiv Srbije.

 

Ubijeni crnogorski ustanici u Nikšiću 1923. godine

izvor: hr.wikipedia.org

Časnici i vojnici crnogorske vojske, koji su u prosincu 1918. organizirali, a u siječnju 1919. podigli ustanak za obnovu crnogorske državnosti, a protiv odluka tzv. Podgoričke skupštine iz  studenoga 1918. Godine (sam završetak I. svjetskog rata) i izvršene savezničke i srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore. Oni su djelovali u skladu sa ustavno-pravnim i zakonskim sistemom nezavisne i međunarodno priznate države Kraljevine Crne Gore u obrani njenog suvereniteta, integriteta i subjektiviteta. Crna Gora je postala međunarodno priznata država 1878. godine na Berlinskom kongresu, isti dan kada i Srbija. Od tog časa počinju podzemni napadi iz Srbije na podrivanje državnosti Crne Gore, a sredstva koja su korištena bila su od propagande, velikosrpskih pravoslavnih svećenika do terorizma (Bombaški i Kolašinski procesi).

Stoga, potpuno legalno i legitimno ustanak su podigli su crnogorski zelenaši i domoljubi 1919., jer se radilo o činu samoobrane vlastite države u uvjetima strane invazije, agresije i okupacije na nju, od strane Srbije.

 

Državnost Crne Gore uništena u velikosrpskoj Jugoslaviji

Crnogorski siječanjski ustanak 1919. godine želio je skrenuti pažnju međunarodne javnosti i velikih sila uoči i tijekom zasjedanja Versaillske mirovne konferencije na crnogorsko pitanje.  Ustanak je htio ukazati na to da crnogorski narod ne prihvaća provedenu i nasilnim putem proklamiranu aneksiju Crne Gore od strane Srbije. Raspoloženje da Crna Gora stupi u novu jugoslavensku državu kao ravnopravan član i partner imalo je većinsku podršku crnogorskog naroda, ali ono nije moglo biti plebiscitarno iskazano, kako bi Crnogorci iskazali želju da državnost Crne Gore ostane iskazana u federalističkom uređenju Jugoslavije

Slična situacija, zanimljivo, prevladavala je te 1919. i u hrvatskom narodu.

Ali ne i u srpskom narodu – Beograd je htio unitarističku Jugoslaviju.

Od prvog dana Srbi su Jugoslaviju shvatili kao svoj ratni plijen i državu u kojoj će na unitaristički način vladati iz Beograda. Stoga su i Crnu Goru i Hrvatsku zvali „novooslobođeni krajevi“, premda je Jugoslavija bila više zatvor za Hrvate nego Austro-Ugarska, i to u doslovno svakom pogledu.

Može se istaknuti da je u I. svjetskom ratu crnogorska državotvornost izgubila rat zbog premoći okupacijske oružane sile Kraljevine Srbije i posebno vanjskog faktora, i to dominantno Francuske, ali indirektno i drugih saveznika, koji su prepustili Crnu Goru na milost i nemilost beogradskom osvajaču.

Ustanici se okupljaju na Cetinju – pravoj prijestolnici Crne Gore

Prijestolnica Crne Gore bilo je Cetinje, a ne Podgorica ili Tito(v)grad u Jugoslaviji. Stoga je Cetnije postalo središte pobune protiv velikosrpske okupacije.

U pismu crnogorskom zapovjedniku Petru Gvozdenoviću (jednom od glavnih organizatora i učesnika Božićnog ustanka crnogorskog naroda na području Katunske nahije i Cetinja i bratu od strica generala dr. Anta Gvozdenovića, crnogorskog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u SAD i kasnijeg premijera crnogorske Vlade u egzilu), neformalni politički vođa Božićnog ustanka, naveo je suštinu političke i ustaničke borbe crnogorskih zelenaša, rojalista i tzv. indipendista, koji su po slomu ustanka još godinama nastavili sa komitskom, gerilskom i emigrantskom borbom »ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE«.

Stvarni vođa, vojni zapovjednik ustaničkih snaga u Božićnom ustanak bio je  kapetan Krsto Zrnov Popović.

Dakle, u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS (Jugoslavije) crnogorski Dvor, Vlada i njihove brojne pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su uspostavljanje Crne Gore kao države, kao i primjena prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. Kada je postalo očigledno da od takvog jugoslavenskog ujedinjenja nema ništa, zbog velikosrpske hegemonije i terora, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru. To su oni u jednom ustaničkom, komitskom proglasu iz 1919. godine, iz šume, eksplicitno poručili: “Mi se borimo za slobodu i nezavisnost Crne Gore i od ove borbe jedino nas smrt rastaviti može”.

 

Velikosrbi snage usmjerili na slom ustanka u ustaničkom Cetinju

Brojni su i kontradiktorni podaci koji govore o broju crnogorskih ustanika, koji su učestvovali u Božićnom ustanku. Najpouzdanija je brojka od oko 5.000 ljudi.

Na Cetinju su se okupatorske srpske trupe pod komandom Dragutina Militinovića, srpski žandari, bjelaši i bjelaška omladina pod komandom vojvode Steva Vukotića i Marka Dakovića, mobilizirali za borbu u cilju sprječavanja ustaničke akcije. Hapšeni su svi zelenaši, njihove pristalice i sva »sumnjiva lica«. Ustanička akcija bila je od ranije otkrivena. Pravoslavni svećenik  Stevo Drecun je već ranije predao pismo mitropolitu Mitrofanu Banu o ustaničkim planovima i zamišljenim akcijama, a ovaj ga je revnosno predao Komandantu srpske vojske Dragutinu Milutinoviću. Nakon toga, počela su hapšenja vođa ustanka na Cetinju, Podgorici i Nikšiću. Tu je mitropolit Mitrofan Ban odigrao objektivno svojevrsnu špijunsku i veleizdajničku ulogu. U zatvoru su se ubrzo našli: Milutin Vučinić, Andrija Raičević, Božo Petrović, Đuro Petrović, Risto Popović, Petar Lompar i brojni drugi crnogorski domoljubi.

Srbijanska vojska uskoro je ugušila ustanak u krvi. No, to nije bio i kraj borbi u Crnoj Gori jer je tamošnja gerila djelovala sve do 1929. godine Njihova krilatica je bila “Za pravo, čast i slobodu Crne Gore”. Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i – u vrijeme njihova trajanja – jedini primjer masovnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Kraljevini SHS.

 

Srpska vojska Jugoslavije masakrirala crnogorske ustanike

Photo; hr.wikipedia.org

 

Primjer odvratnog ponašanja vojske Srbije u Crnoj Gori – ismijavanje svetinja

Primjera radi, crnogorski ustanici podnijeli su 21. srpnja 1920. izvješće crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu o srpskom teroru u njihovoj oblasti, koji obuhvaća i događaje srbijanskih provokacija uoči Božićne pobune:

Jednog dana, prosinca, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri popišali su javno grobove. To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i topnički poručnik Tunguz.” 

No, iako je Božićni ustanak ugušen u krvi, mora mu se priznati “očinstvo” za sve mučne godine borbe “za čast, pravo i slobodu Crne Gore” koje su se potom dogodile i u kojima se, mada očajnički, dokazivala i potvrđivala u krvi crnogorska državotovorna i nacionalana svijest i posebnost.

Ona je došla do svog vrhunca tek u 21. stoljeću, nakon dvije propale Jugoslavije, kada je narod Crne Gore na referendumu  2006. godine proglasio neovisnu i samostalnu Crnu Goru

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr