U razrušenom, hladnom, mračnom, kišom i krvlju natopljenom Vukovaru 1991. jedan je odjevni predmet bio kao potpis na papiru vlastite smrtne kazne. Kao da si svojevoljno pristao staviti na sebe znak smrti. I priznate „krivnje“.
Žute čizme.
„Kolona ispred je bila nepregledno duga. Iza sebe nisam vidio, jer je bilo zabranjeno i opasno okretati se, a i nije bilo dobro previše upadati u oči neprijateljskim vojnicima. Ulazio sam nevoljko i sa strahom, kao i svi ostali iz kolone. Pogledavši ulijevo opazio sam grupu od desetak časnih sestara. Izgledale su kao nestvarne, jer se u mraku zapažao samo njihov bijeli dio odjeće i blijedi obrazi. Oko njih je vladao neki čudan mir. Bljedilo njihovih lica u mraku, izniklih iz tamnih odora, djelovalo je kao da su sačinjene od voska. Kolonu su ispraćale tihom, gotovo skrivenom molitvom za svoj i za spas svih ovih potencijalnih žrtava i mučenika. Tišinu noći proparao je povik:
‘Ruke u vis, bando ustaška!’
Nastao je muk. Kao da je sve stalo. I dah je zastao. Svi u nepreglednoj koloni, sada već očigledno zarobljenici. Bili su zatečeni, s obzirom na onu poruku pred polazak iz bolnice o ‘odmoru i okrepljenju u Veleprometu’ i ostaloj, sada očiglednoj prijevari. Nitko nije reagirao. Svi su ostali ukipljeno, zaleđeni od straha. Sada se prolomio životinjski urlik:
‘Šta sam rekao? Gore ruke, majku vam jebem ustašku!’
Tisuće ruka istovremeno se diglo uvis, kao da je zalepršalo tisuću krila stremeći ka nebu. A onda je uslijedio novi povik. Ovaj puta ledila se krv u žilama:
‘Metak u cev!’
Tada se čuo zvuk zatvarača.
‘Škljoca-škljoca!’
Valjda nam se učinilo da je na tisuće pušaka upereno u nas. Ljudi u koloni su prestali disati. Kao da im je i srce prestalo kucati. Hoće li prasnuti rafali, bila mi je jedina pomisao. ‘Dole ruke!’, odjeknula je zapovijed. U šoku nisam ni primijetio da su od početka kolone baterijskim lampama osvjetljavali lica svakom u koloni, dok nisam čuo povik iz mraka kao prasak oružja:
‘Svetli im u noge!!!’
Najveći dio branitelja Vukovara, tijekom rata, nosio je žute visoke cipele, koje je proizvodila tvornica Borovo. Kako li je to sada bila crna ironija života!? Nesvjesno sam pogledao svoje cipele, crne zimske cokule i mislio: ‘Bože, pa zar i takva slučajnost može čovjeku spasiti život?’“ (Ulomak iskaza logoraša Veleprometa)
U razrušenom, hladnom, mračnom, kišom i krvlju natopljenom Vukovaru 1991. jedan je odjevni predmet bio kao potpis na papiru vlastite smrtne kazne. Kao da si svojevoljno pristao staviti na sebe znak smrti. I priznate „krivnje“.
Žute čizme.
Prije devedesetih statusni simbol razvoja grada Vukovara. Obućara Borovo ili takozvani Kombinat Borovo svojim je obujmom posla hranio tisuće vukovarskih obitelji – hrvatskih, srpskih, mađarskih, rusinskih, ukrajinskih. Čizme su rađene od visokokvalitetne kože i većinom namijenjene kanadskom tržištu. I dok su zaposlenici, mladi i stari, preko noći prisiljeni zamijeniti ručne skalpele za obradu kože starim puškama koje su nabavljali na crno, u trapericama i gornjoj vojnoj vesti (ako je uopće bilo), odlučili su stati u obranu svoga grada, svoga doma i svoga grada. Nekoliko mjeseci kasnije, ono što je čizama ostalo u skladištu kombinata podijeljeno je braniteljima na prvoj crti. Bitka za Vukovar tek je počela, embargo na oružje nije nudio nadu za skorim krajem, grad u okruženju i bez pomoći (koja nikada nije stigla), udobne su cipele, zapravo, bile možda ono posljednje što ti je moglo čuvati život i oduzeti ga u drugom trenutku u sekundi.
Žute čizme.
Valjalo je u njima trčati, sklanjati se od granata i metaka, preskakati cigle, puzati po blatu, spavati pa opet ispočetka. Valjalo je u njima izvlačiti ranjene suborce, izdržati hladnoću, kišu, žuljeve i ponekad pokušati obrisati krv koja se još nije osušila. Padom grada, svatko tko je zatečen u žutim čizmama na nogama bio je izdvojen. Ubijen. Izbrisan. Prokazan kao ustaša. Žute čizme ostale su kao simbol svakog krvavog koraka u bitki za Vukovar. Od svih dijelova grada svoj trag ostavile su posebno u logorima, kako onima u Srbiji tako i u samom gradu: u Borovu, na Veleprometu, do privatnih kuća – mučilišta, te hangara i masovne grobnice na Ovčari.
*I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se i koraci Žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti!*
Ani Galović
Tekst se nastavlja ispod oglasa
