Na današnji dan rođen je 19. lipnja 1623. godine u Clermontu u Francuskoj rođen je Blaise Pascal, jedan od najvećih znanstvenika i najgenijalnijih ljudskih umova svih vremena.
Kada je vjerom shvatio da je Bog stvaran u životu čovjeka često je klicao „Moj Bog je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev – Bog živih, a ne mrtvih!“. Taj poklik prišio je za unutarnji rever svog kaputa da ga podsjeća na ovu temeljnu egzistencijalnu životnu istinu.
Blaise je bio treće dijete Etiennea Pascala i njegov jedini sin. Obitelj Pascal, Etienne i njegovo četvero djece, 1632. godine preselila je u Pariz. Otac je odlučio da Blaise neće učiti matematiku sve dok ne navrši 15 godina, pa je matematičke knjige uklonio iz kuće. Znatiželja izazvana tim činom navela je Blaisea da u dobi od 12 godina počne samostalno proučavati geometriju. Otkrio je da zbroj kutova u trokutu iznosi dva prava kuta. Kada je njegov otac doznao za sinovo otkriće, dopustio mu je da proučava Euklidovu geometriju.
Sa 16 godina mladi je Pascal predstavio nekoliko svojih poučaka o projektivnoj geometriji na Mersennovom sastanku u lipnju 1639. godine. U prosincu 1639. godine cijela je obitelj preselila u Rouen gdje je, nedugo nakon toga, u veljači 1640. godine Pascal objavio svoj prvi rad o čunjosječnicama, u kome je prikazao svoj poučak o šesterokutu – tzv. Pascalov poučak.
Etienne Pascal umire u rujnu 1651. godine. Ponukan time, Blaise piše jednoj od svojih sestara pismo u kojemu duboko kršćanski promišlja o smrti. Te meditacije bile su osnova za njegovo kasnije nastalo filozofsko djelo Misli.
Iako Pascal nije bio prvi koji je proučavao tzv. Pascalov trokut, njegov rad Rasprava o aritmetičkom trokutu bio je najvažniji na tome području. Osim Wallisovog, Pascalov rad na binomnim koeficijentima doveo je Newtona do otkrića općeg binomnog poučka za razlomke i negativne potencije.
U dopisivanju s Fermatom Pascal je postavio osnovu za teoriju vjerojatnosti. Oni su razmatrali problem kocke, koji glasi: koliko puta moramo baciti par kocaka prije nego možemo očekivati par šestica.
U to vrijeme, u dobi od tridesetak godina kao mlad čovjek okreće se kršćanstvu i Kristu, te ne sumnja u mogućnost spoznaje, pobija skepticizam i vjeruje u snagu logike srca i žive vjere. Matematička je metoda, smatra Pascal, sredstvo kojim se mogu razumski shvatiti kategorije prostora, vremena, kretanja itd., ali ona ne daje rješenja temeljnih životnih pitanja i sigurnu intuitivnu spoznaju koja se postiže samo neposrednim čuvstvenim odnosom. U nizu svojih djela, Pascal naglašava kako tek s osjećajima nestaju granice između sumnje i sigurnosti, koje muče racionalnog čovjeka.
Otkada ga je zahvatila vatra uskrslog Krista i plamen vjere u živoga Boga, Pascal nije prestajao o tome danonoćno razmišljati. Cijelu svoju dušu posvetio je razmišljanjima o tajnama kršćanskih istina. Duboko i čvrsto je vjerovao u Boga koji je blizak čovjeku i sav se posvetio tome da to objavi cijelom svijetu. Dubina kršćanskih misli i predanja Bogu prožimala je njegov genijalni um. Bio je uvjeren u da je Bog živ, i stalno je to naglašavao. Krista je smatrao spasiteljem i krajnjom svrhom života, te je izgarao u ljubavi prema Bogu i ljudima.
U dubokom zanosu ekstaze i ljubavi prema Bogu znao je kliktati: „Moj Bog je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev – Bog živih, a ne mrtvih!”
