19. ožujka 1941. fra Jozo Zovko – Papa Ivan Pavao II. često se molio za zagovor širokobriješkim mučenicima ubijenim od partizana!

Foto: snimka zaslona

Fra Jozo Zovko rođen je 19. ožujka 1941. godine u Uzarićima, Široki Brijeg. Ovaj franjevac je jedna je od najvažnijih osoba u svezi ukazanja u Međugorju, zbog čega je u montiranom komunističkom procesu osuđen na tri godine robije, koja je drugostupanjski smanjena na godinu i pol dana zatvora koje je odrobijao u Foči.

Povijest hrvatskoga naroda obilježena je mnogim mučenicima koji su dali svoje živote iz ljubavi prema vjeri i svome narodu. Takvi nas uzori obvezuju na nezaborav i sjećanje. Nemar, prešućivanje i iskrivljivanje istine zločini su današnjice dok su oni koji se zauzimaju za istinu s osjećajem odgovornosti spremni i na osobnu žrtvu. Na žalost, bivaju uhićivani, proganjani ili ograničavani u svome djelovanju. No, oni idu dalje, piše slobodnadalmacija.hr

U novijoj povijesti osjećaj odgovornosti i spremnosti na žrtvu krasila ja fra Jozu Zovku, negdašnjeg župnika u Međugorju. Ponizna i otvorena srcem, poput svih apostola mira i ljubavi, nije pokleknuo pred jugokomunističkim progonima ostajući svjetlo nade. U ovom razgovoru govori se o jednoj važnoj temi za koju se i te kako osobno zalagao. Riječ je o pobijenim hercegovačkim franjevcima i toj, na žalost, i danas prešućivanoj istini o hrvatskome narodu, ali i o mnogim drugim sličnim sudbinama.

 

Za vrijeme totalitarnoga jugokomunističkoga režima vlasti su Vas uhitile i 1981. osudile na tri godine tamnice proglasivši Vas rušiteljem države Jugoslavije. Cijeli taj namješteni sudski proces bio je ponižavanje vjere i čovjekova dostojanstva, gaženje osnovnih ljudskih prava. Svjesno ste izložili život za vjeru i puk. Jeste li u tim teškim trenutcima provedenima u tamnici razmišljali o hercegovačkim fratrima koje su jugokomunisti progonili, uhićivali, mučili i ubijali na koncu Drugoga svjetskoga rata i poraća? 

– Da, 17. kolovoza 1981. uhićen sam u ranu zoru u župnom uredu u Međugorju. Ugurali su me u vozilo i bio sam okružen sa svih strana milicijom i naoružanim vojnicima. Kada su me dovezli do Tromeđe, izbacili su me iz vozila i ubacili u prtljažnik policijske marice. Nisam mogao vidjeti ništa jer je prtljažnik bio bez prozora s rezervnim gumama koje su letjele po njemu i udarale me po nogama.

Odveden sam u Mostar u sobu 84 gdje je počelo saslušavanje i zlostavljanje. Udbaši su se smjenjivali uvijek s novim optužbama. Nastupali su s bezbrojnim izmišljotinama i podvalama kao sa svojim »provjerenim« istinama. Uvijek bi ih potkrjepljivali lažnim tvrdnjama, pripisivanima pojedinim svećenicima i fratrima koji su im to navodno ispričali. Riječ okrivljenika nije imala nikakvu vrijednost protiv njihovih podvala i laži iz kojih bi konstruirali i krojili optužnicu, a što im je i bila glavna zadaća. Nisam, naime, nikako mogao dokazati, pa ni videozapisom ni tonskim zapisom, kako sam pozdravio pokojnog biskupa Žanića na krizmi 25. srpnja 1981. Uzeo sam namjerno citate dekreta Christus Dominus II. vatikanskog sabora o biskupima gdje se ističe njihova služba: biskup učitelj, biskup pastir, biskup svećenik…

Iz toga govora pokušali su iskonstruirati svoj izmišljeni pozdravni govor kako bi mi ga stavili u usta s ciljem da me posvade i sukobe s biskupom. Upravo sam ovih dana, nakon 37 godina, dobio pismo od glavnog svjedoka Branka Pinjuha, koji je »morao« svjedočiti protiv mene, u kojem izražava duboko kajanje za sve laži što ih je izgovorio protiv mene te navodi sredstva manipulacije i ucjena kojima su prisiljavali svjedoke da svjedoče u korist Udbe. Govorio je ono što su mu napisali i na taj način iskorištavali su mlade komunističke aktiviste, stavljajući ih u sukob sa savješću.

Takvi sudski procesi bili su primjenjivani na svoj mojoj braći u sudištima bivše države te nijedan nije mogao dokazati svoju nevinost režimu koji sve zna i koji je uvijek u pravu. Istom metodom pokušali su braniti i zataškati zločine počinjene na Širokom Brijegu i na području cijele bivše države.

 

Kroz čitavo jugokomunističko vrijeme nije se smjelo govoriti o pobijenim svećenicima, plasirane su laži, a povijest je režirana. No, budući da ste djelovali na istom prostoru, koliko ste mogli imati saznanja i dolazili do informacija i dokaza o zločinima koje su počinile jugokomunističke vlasti u Drugome svjetskome ratu i poraću?

– Nije se smjelo govoriti, ali nismo ni šutjeli. Da smo mi mladi fratri i svećenici šutjeli, kamenje bi progovorilo. Mi smo tada bez straha i s ponosom govorili mladima na vjeronauku o junačkom držanju naših fratara na Širokom Brigu i diljem bivše države.
Kad je fra Rufin Šilić 1970. sa svojim definitorijem pozvao Provinciju da hodočastimo na grob naših mučenika na Širokom Brijegu, čitava se zajednica životno uzgibala. Svi fratri organizirali su hodočašća s pukom. Nakon što smo prenijeli ostatke naših mučenika iz ratnog skloništa u samostansku crkvu na Širokom Brijegu, narod je odahnuo. Počeli smo propovijedati i nadahnjivati vjernike da budu ponosni i zahvalni Bogu za takve i tolike velikane vjere i Crkve. Pokret u Crkvi nadahnjivao je Hrvatsko proljeće kada nastaje nova sječa velikana u društvu i Crkvi.
Strah ima svoju snagu i učinke, ali je transfuzija duhovnog i domoljubnog života i oduševljenja bila važna i učinkovita. Nastali progoni samo su nahranili Crkvu i hrvatski narod novim zanosom da vratimo dug domovini i Crkvi. Nova svećenička i redovnička zvanja, novi pokreti u evangelizaciji Crkve, novi žar i zanos nadjačali su buku i propagandu režima. Režim je strepio od organiziranih hodočašća i sabora Crkve. Uvijek su okvalificirani kao neprijateljski.
Čast je i ponos bilo biti svećenik i fratar onoga vremena. Nitko nije vjerovao lažima objavljenima u udžbenicima i glasilima bezbožnoga režima. Narod Božji vjerovao je svojoj Crkvi i njezinim pastirima.
Organizirali ste simpozij o pobijenim hercegovačkim franjevcima 1993. te pozvali na taj skup preživjele đake i profesore glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Možete li nam reći nešto više o toj namisli, nastavku svih dotadašnjih i kasnijih franjevačkih sličnih namisli koje su se konačno razvile u službeni oblik, u Vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«? 

– To je bila moja životna želja. Sabrati zajedno sve koje su učili i odgajali naši vrli fratri kao profesori. Kako sam rođen u širokobriškoj župi, stalno su se prenosile s koljena na koljeno zgode iz života i rada naših profesora kao i dušobrižnika toga vremena. Oni su načinili svojim životom i radom u narodu nerazoriv spomenik. Uzalud su ga desetljećima rušili bezbožni jugokomunisti, nisu uspjeli.Svoje mlade svećeničke godine proveo sam sa svjedocima naših ubijenih i progonjenih fratara, s fra Jankom Bubalom, priznatim pjesnikom, esejistom i mistikom, s fra Stankom Vasiljem, glazbenikom i zapaženim intelektualcem, s fra Ratimirom Kordićem, mudrim i jednostavnim pripovjedačem. Živjeti godinama s ovakvim fratrima, koji imaju predznak mudraca, svjedoka, čuvara predaje i minulih događaja, bila je povlastica. Oni su me nekako nadahnuli i pripremili za simpozije koji su se održavali u Zagrebu i na Širokom Brijegu. Uvijek sam tragao za svjedocima – kako za širokobriješkim đacima tako i za jugokomunističkim ubojicama naše braće.Dragocjeno je bilo čuti od dr. Prlića iz Splita: »Ja sam kolega iz razreda fra Viktora Kosira. On je bio izuzetno nadaren – pravi odlikaš. On je bio anima candida! Tko može zaboraviti sjećanje na fra Marka Barbarića kojeg su u pokrivaču snili s kata i bacili kao osamdesetogodišnjaka u vatru. Dok bi šetao samostanskim vrtom, ptice bi dolijetale i stajale na njegovim rukama kao na telefonskim žicama. Meni su bili cvjetići sv. Franje realnost. Ja sam ih kao đak gledao svojim očima.« Tako su se redala svjedočanstva đaka koje je rat omeo u njihovu rastu i odgoju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu.

Osobno sam sudjelovao u ekshumaciji i prijenosu ostataka naših mučenika u novi grob u našoj bazilici na Širokom Brijegu. Sve je to bila priprema da se počne ozbiljno skupljati građa i oteti zaboravu događaje koji ne smiju nestati.

Sveti Ivan Pavao II. na svom je noćnom ormariću držao papirić s molitvom i kratkim životopisima naših mučenika. Kad je jednoga dana tajnik, današnji kardinal, Stanisław Dziwisz uzeo knjige, a s njima i papirić s molitvom, rekao mu je: “Vrati mi molitvu širokobriškim mučenicima!”

 

Nije poznato u svijetu da je na manjem prostoru pobijen ovolik broj svećenika, napravljen kulturocid i genocid nad jednim narodom, a da još uvijek izostaje osuda krivaca, kao i njihova isprika. Postupak beatifikacije mučenika dug je proces, ali mislite li da bi njegovim okončanjem, uz zadovoljštinu spokoja žrtvama, bila bar ublažena teška rana koja je nanijeta Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i hrvatskom puku?

– Postupak kanonizacije mučenika nije ni dug ni težak. Dvanaestorica braće na Širokom Brijegu ubijeni su »in odium fidei«, tj. iz duboke mržnje prema vjeri. Mogli su se skloniti, a nisu htjeli. Mogli su se predati, a nisu htjeli. Mogli su popustiti strahu, a nisu. Tu je sve jasno. Svjedočenje ondašnjih biskupa u Mostaru i Zagrebu dovoljna su građa za kanonizaciju.

Morali bismo početi s onim što nitko nikad nije osporavao, pa čak ni ubojice. Blaženi Miroslav Bulešić je kao pojedinac uzdignut na čast oltara, a ne svi mučenici Istre. Mučenici su naš blagoslov i naša najveća diploma pred Crkvom i narodom. Mučenici nisu rana, nego dar Provinciji. Našim zatiračima oni su oganj na tjemenu, mora u snu i sjena koja ih pokriva. Neprijatelji padaju u nju, a mučenici se uzdižu na oltar. Mladi vide i nalaze u njima svoje ideale, mole im se i časte ih kao svoje svetce i velikane, a neprijatelji u tom činu vide tragove svoga nečovještva. Još uvijek Bosna i Hercegovina čuva ljubomorno Titove ulice, Titove trgove, Titove škole i uglavnom Titov duh. U takvim okolnostima i takav duh ne može realno prosuditi jugokomunističko partizanske zločine. Čekamo i molimo se za bolja vremena.

(…)

Govorili ste u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda kao i u Europskom parlamentu zauzimajući se kod moćnih država da se zaustavi rat, pokretač ste brojnih humanitarnih udruga i pothvata, napisali ste više knjiga i teško je pobrojiti koliko ste doprinijeli Crkvi i društvu svojim radom i zalaganjem. Što možete danas savjetovati obiteljima i hrvatskoj domovini u ovim novim teškim vremenima?

– Da, moji nastupi bili su naslonjeni na ugledne i moćne prijatelje u tim velesvjetskim institucijama. Nadam se da ćemo o svemu tome jednom drugom prilikom.

Cijeli intervju fra Joze Zovke možete pročitati ovdje

Izvor: narod.hr