Katolička Crkva u Hrvatskoj je više od 70 godina, od 1918.-1990., bila predmet manjih i većih progona i diskreditiranja vlasti, a za vrijeme komunističke Jugoslavije i otvorene mržnje praćene ubijanjem svećenika, redovnika, časnih sestara i vjernika.
Hrvatska sa tako malim brojem stanovnika ima najveći broj ubijenih klerika u Europi uopće, a pogotovo postotno.
Za njom slijedi Slovenija, što ne čudi s obzirom da je to bila jedina „katolička republika“ u Jugoslaviji. Stoga su vjerski progoni u Jugoslaviji daleko najjače bili usmjereni prema katolicima. Šikaniranja vjernika, zatvaranja, progoni, otimanje imovine, paleži, nemogućnost dobivanja društvenih položaja, zabrane gradnje crkava, zabrane javnih proslava Božića i svih vjerskih blagdana i općenito izrazita antikatolička klima karakterizirala je crno razdoblje od 1945.-1990., s većim ili manjim amplitudama.
Stoga ugovori potpisani u Zagrebu 19. prosinca 1996. bili su prava radost za hrvatski vjernički puk i ljude dobre volje, a što čini gotovo 90 posto stanovnika Republike Hrvatske. Potpisana su tri bilateralna ugovora: Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima; Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika Oružanih snaga i Redarstvenih službi Republike Hrvatske. Dvije godine kasnije potpisan je i Ugovor o gospodarskim pitanjima.
Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, osim svog međunarodno pravnog značenja, predstavljaju vrhunac tisućljetnih veza države Hrvatske sa Katoličkom crkvom. Potreba za međunarodno pravnim reguliranjem odnosa između Katoličke crkve tj. Svete Stolice, koja ju predstavlja, i Republike Hrvatske javila se zbog bitno promijenjenih prilika nakon 1991. godine kad je nova društveno-politička situacija iziskivala novu pravnu regulaciju s Katoličkom crkvom.
Bilateralni ugovori Svete Stolice i Republike Hrvatske predstavljaju dogovor dvaju subjekata međunarodnog prava na području odgoja i kulture; dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; pravne te gospodarske regulative.
Ugovorima između Svete Stolice i države naglašava se neovisnost i samostalnost Crkve i države.
Unatoč tome što i Crkva i država imaju odvojeno polje rada, ugovorima se željelo istaći da se u konačnici susreću na istom, i to čovjeku. Oni predstavljaju načelo odijeljenosti Crkve i države prema kojem su svaka u svom poretku neovisne i samostalne, a s druge se strane pak promiče zdrava suradnja i crkve i države. Time se postavljaju čvrsti temelji zajedničkog djelovanja za opće dobro.
Sklapajući ugovore sa Svetom Stolicom, Republika Hrvatska je potvrdila da pripada krugu zemalja zapadne i srednje Europe. Njihovom primjenom obvezala se na suradnju s Katoličkom crkvom na dobrobit ne samo katolika, nego i svih njezinih građana.
Sveta Stolica potpisivala je i s drugim zemljama slične ugovore, a naročita sličnost vidi se sa španjolskim i portugalskim ugovorom, i mađarskim ugovorom o gospodarskim pitanjima.
