2. listopada 1962. Dobroslav Jevđević – četništvo nisu bradati koljači nego izvrsno organiziran pokret mračnih ciljeva!

Jevđević i Talijani, foto: javno vlasništvo

Očuvanje svoga naroda i države od ratnih sukoba po svaku cijenu, te poticanje razaranja druge države i drugog naroda, cilj je velikosrpstva (četništva) i jedan od stožernih aksioma politike Srbije više od 100 godina. Uz to uvijek, baš uvijek, ide bjesomučna i gotovo nadnaravna propaganda o ugroženom srpstvu, te shodno tome nužnosti da svi Srbi žive u jednoj državi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A time počinje ubijanje i progon zacrtane žrtve četnika, što su bili Hrvati u 20. stoljeću. I ne samo Hrvati, već i Albanci, Bošnjaci i Crnogorci.

 

Dobroslav Jevđević kao srbijanski intelektualac zastupao je viđenje da Srbija u II. svjetskom ratu treba mir, kao i da biološka masa srbijanskog naroda treba biti sačuvana od pogiblelji velikih sukoba na tlu Srbije. To mišljenje je bilo sasvim identično većini akademika, profesora, pisaca, episkopa SPC i intelektualne elite obznanjeno u Apelu srpskom narodu iz 1941. godine u kojem se poziva na očuvanje mira u Srbiji, izbjegavanje rata i praktičnu kolaboraciju Srbije s nacistima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nije ovo miišljenje novo u srbijanskoj povijesti, ali se malo o tome zna i promišlja. Očuvanje svoga naroda i države, te razaranje druge države i drugog naroda jedan je od stožernih aksioma velikosrpstva. Uz to uvijek, baš uvijek, ide bjesomučna i gotovo nadnaravna propaganda o ugroženom srpstvu, te shodno tome nužnosti da svi Srbi žive u jednoj državi.

To je baza i osnova svih zločina i cjelokupne patologije srbijanskog društva do današnjeg dana.

Savo Štrbac objašnjava zašto je bilo potrebno sačuvati biološku masu Srba od rata i obrane tzv. Krajine i tvrdi da Srbi i Hrvati “ne smiju i ne mogu živjeti zajedno” (0:55):

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Srbija uvijek nastoji očuvati mir u svojoj zemlji, pa i kolaboracijom s nacistima, komunistima, Austro-Ugarskom…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Konstanta je srbijanske politike je da sve sukobe pokuša dislocirati s teritorija Srbije, te tako očuvati svoju zemlju i svoj narod od razaranja. Najjasniji primjer toga su i ratovi na području bivše Jugoslavije 1990-ih, gdje je ponovno i jedino Srbija bila pošteđena velikih razaranja, dok su Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Kosovo bili potpuno razoreni, a Hrvati, Bošnjaci i Albanci genocidom etnički čišćeni (Srbi su potjerali početkom ratova u ovim državama preko 2.000.000 ljudi).

Premda srbijanska historiografija veliča borbu Srbije u I. svjetskom ratu, činjenica je da je nakon nekoliko bitaka na početku rata na rubnim dijelovima Srbije (Cer, Kolubara), srbijanska vojska 1915. jednostavno napustila Beograd bez borbe i kompletno otišla iz Srbije. Druga je stvar što se taj sramotni bijeg cijele vojske iz svoje države proglašava tragedijom i junaštovm (primjetiti sličnost s padom tzv. SAO Krajine i Olujom 1995.), a drugo je stvarnost koja je bijeg vojske iz svoje države.

Na taj način je Srbija od 1915. godine pa do kraja I. svjetskog rata živjela u miru, a njezino stanovništvo nije trpjelo nikakva ratna razaranja.

Za razliku od te ideologije očuvanja mira i ne-ratovanja u Srbiji, prebacivanje sukoba i razaranja na susjedne zemlje bio je drugi cilj Srbije. Krajem 19. stoljeća to je bila Bugarska koja je bila metom napada iz Srbije do katastrofalnog poraza na Slivnici 1885. kada je samo stranom intervencijom spriječena bugarska vojska da uđe u Beograd. U Balkanskim ratovima mjesto razaranja bili su Albanija, Kosovo i Makedonija, a u I. svjetskom ratu Srbija je živjela u miru osim prve godine rata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srbijanska vojska napušta Beograd bez borbe i u I. i u II. svjetskom ratu, a onda srbijanska “elita” šalje apele svom narodu da budu prijateljski nastrojeni prema okupatorima, pa čak i nacistima. Naravno, nakon završetka rata dolazi druga priča: tema je mrski okupator, herojski otpor Srba, Srbi kao žrtve, veliki gubici, sve praćeno nevjerojatnim brojčanim pretjerivanjima i u zapadnoj civilizaciji nepoznatom agitpropom čiji je temelj – laž.

U II. svjetskom ratu je cilj borbi bio očuvati Srbiju i prebaciti rat na teritorij NDH, što su i učinili, a jedan od “praktičnih četničkih vođa na terenu” za tu djelatnost bio je upravo Dobroslav Jevđević (njegovo područje djelovanja je bilo Hercegovina i Dalmacija).

I u Titovoj Jugoslaviji (budući) ratni sukob ciljan je i planiran na teritorij Hrvatske i BiH, što se i 1991. godine – dogodilo.

Srbija i četnici su uvijek ove stvari radili svjesno, programirano, s namjerom i ciljem ostvarenja genocida nad “nepoželjnim” narodima, koji su smatrani smetnjom srpstvu.

 

Četnički vojvoda Dobroslav Jevđević poslan po zadatku u NDH i Split

Nakon što je došao po nalogu četničkog vodstva, čiji je i sam bio dio, u NDH, u rujnu 1941. dolazi u Split gdje pod talijanskim patronatom djeluje četnička skupina za Dalmaciju na čelu četničkim vojvodom Trifunovićem Birčaninom, s ciljem izdvajanja Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine iz NDH, te stvaranja posebne srpske autonomije pod Italijom.

O uspostavljanju suradnje između četnika i Talijana u NDH saznajemo i iz partizanskih kao i izvješća vlasti NDH. Iz jednog partizanskog pisma saznajemo o sastanku četnika i Talijana u Otriću 1941., netom prije dolaska Jevđevića u Split, i to između talijanskih časnika, među kojima su bila i dva generala, te Steve Rađenovića i Milana Tankosića, četničkih vođa sa tzv. Tromeđe. Talijanskim vlastima su postavljeni zahtjevi «za autonomiju krajeva Like naseljenih Srbima pod zaštitom Kraljevine Italije; za garanciju sigurnosti i slobode srpskog naroda; za slobodu ispovijedanja vjere i slobodu vršenja nastave na srpskom jeziku». (iz knjige NOB u Dalmaciji, knjiga 1, str 68-69).

 

Mračni lik Jevđevića tipičan je za zaplotnjačku i konspirativnu politiku Srbije

Dobroslav Jevđević, umro je na današnji dan u Rimu 1962. godine, bio je sin pravoslavnog svećenika, školovao se u Sarajevu i Beogradu. Za Kraljevine Jugoslavije četiri puta biran za narodnog zastupnika u parlament, na listi Samostalne demokratske stranke. Bio je jedan od najvećih protivnika, s Pribičevićem do 1924. godine, ulaska HSS u koaliciju.

Sam lik Dobroslava Jevđevića prilično je nepoznat, kao i većine četničkih zločinaca. Naime, filosrpska politika u Jugoslaviji je bila da se o četničkom pokretu previše ne govori, a da se težnja baci na NDH, što je opet dolazilo od četničkih krugova unutar Partije, kojih je bilo vrlo mnogo. Zbog toga je o četništvu donedavno vladala percepcija da je to jedan pokret pijanaca, neopranih bandita, siledžija, vrsta hajdučije i slično.

Sve to može biti točno, ali samo gledano površinski, te iz pera jugoslavenske historiografije koja je nastojala prikrivati pravu narav četničkog pokreta.

Četništvo je oduvijek bilo najveći neprijatelj hrvatskog naroda – do današnjeg dana.

 

Četništvo nisu bradati koljači – to je vrlo organiziran pokret preciznih ciljeva

Četnički pokret bio je vrlo organiziran, raširen diljem cijele NDH, Srbije i Crne Gore, preciznih i jasnih ciljeva. Bio je podržavan i organiziran od vlade Jugoslavije u Londonu. Borili su se za Jugoslaviju sa srpskom dominacijom, pa je ime te vojske bilo Jugoslovenska vojska u otadžbini, što više nego jasno govori o naravi i djelovanju četništva. Vodili su ga intelektualci,vrlo pragmatski, dobro upućeni u političke prilike i konstelacije, povijesno izvrsno potkovani, politički iskusni.

Jedan takav lik bio je Dobroslav Jevđević, koji je i nakon II. svjetskog rata nastavio svoju djelatnost kao intelektualac, pisac i izdavač, te počasni vojvoda Organizacije srpskih četnika “Ravna Gora”.

Smatran je najistaknutijim pripadnikom četničke organizacije u BiH i četničkim vojvodom. Član Mlade Bosne Gavrila Principa, srbijanski urotnik, član parlamenta u Beogradu iz Jugoslavenske nacionalne stranke. Bio je izrazito jugoslavenski orijentiran, smatrajući tu državu ostvarenjem velikosrpskog sna o dominaciji.

Poslan u NDH iz Beograda po naredbi Draže Mihajlovića, gdje je postao vođa četničkog pokreta u Hercegovini.

Već u rujnu 1941. dolazi u okupirani Split gdje pod talijanskim patronatom djeluje četnička skupina za Dalmaciju na čelu četničkim vojvodom Trifunovićem Birčaninom, s ciljem stvaranja posebne srpske autonomije pod Italijom koja bi obuhvatila Dalmaciju, Liku, Bosnu i Hercegovinu.

 

Jevđević potiče i organizira zločine četnika u Dalmaciji

S njim koordinira prebacivanje četničkih postrojbi iz Hercegovine u sjevernu Dalmaciju i Liku. Ti četnici su počinili brojne zločine nad Hrvatima od Vrgoračke krajine, Ljubuškog, splitskog zaleđa, Omiša i drugdje. Nakon njegova huškačkoga govora, četnici su u listopadu 1942. na području Prozora (u sklopu talijanskih operacija) ubili više od tisuću Hrvata i nekoliko stotina Muslimana.

Nakon tog zločina vlasti NDH zatražile su od Talijana da protjeraju Jevđevića.

Vjekoslav Vrančić i David Sinčić, predstavnici NDH kod talijanske II. armate traže obračun s četničkim skupinama. U lipnju 1942. Draža Mihailović šalje ga u Sloveniju da izvidi stanje i brojnost tamošnjih četnika.

Uoči talijanske kapitulacije aktivan je u Dubrovniku odakle 3.IX.1943. odlazi u Rijeku i produžuje u Rim gdje se povezuje s njemačkom obavještajnom službom. U Trstu organizira izbjegle četnike i vraća ih u Opatiju gdje im se stavlja na čelo, a 1944. vodi ih u Ilirsku Bistricu. Kao izaslanik D. Mihailovića (u dogovoru s posebnim njemačkim opunomoćenikom za jugoistok H. Neubacherom) djeluje u Sloveniji na ujedinjavanju slovenskih kolaboracionista i četnika. U proljeće 1945. bježi u Italiju gdje ga Savezničke vojne vlasti uhićuju i zatvaraju u logor Grottaglie.

Oslobođen je i umro je u Rimu 1962. godine.

 

Memoarski zapis koji je sukus i središte četničke i velikosrpske politike:

O svemu što smo pisali, potvrda je su napisane riječi u memoarskoj knjizi “Ratne godine 1941-1945” poručnika Neđeljka Plećaša: “Jevđević je shvatio bolje nego itko drugi da je poslije ratne tragedije (travanj 1941.) najvažniji posao bio da se spase srpski životi. Tom cilju se sav posvetio. On je sve gledao srpskim očima. Nije se zanosio ni Saveznicima, ni okupatorima, ni prijateljstvima ni neprijateljstvima, već je sve vagao nacionalnom vagom i gledao tko će i kako Srbima koristiti u kojem trenutku. U tom radu on se znao ogriješiti o interesa Saveznika, ogriješiti o interese okupatora, ali nikada se nije ogriješio o interese srpstva.”

 

 

VAŽNO: danas je u Srbiji četništvo potpuno rehabilitirano i slavljeno kao junački i oslobodilački pokret. Da četništvo ima široku podršku među građanima u Srbiji, dokaz je da je bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić rukopoloženi četnički vojvoda. I premijer Aleksandar Vućić bio je jedan od vođa četničke stranke Šešeljevih radikala.

Prvi cilj četništva ostala je Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.