Fraza koja se danas koristi da je ‘Tito vratio Istru Hrvatskoj od fašista’ samo je manjim dijelom istina, a više spada u komunističke mitove kojih je bilo i ima još uvijek nebrojeno. Istina je da je Istra došla pod Hrvatsku tek pregovorima i odlukama međunarodnih čimbenika na postratnim mirovnim konferencijama i tako postala dio Hrvatske.
Naime, Italija je kapitulirala 1943. i fašizma odavno nije bilo u Istri, a u glavni dio borbi protiv Nijemaca i prodor prema Istre čine saveznici nakon pada Milana i sjeverne Italije u travnju 1945. Savezinci bi i bez partizana ušli u Istru (npr. žestoka bombardiranja saveznika najvećeg grada Pule u cijeloj prvoj polovici 1945-e).
No, položaj Istre i Pule ostao je neriješen godinama nakon završetka rata, a najveću zaslugu da je Istra pripala Hrvatskoj im Katolička Crkva i intelektualci Istre.
Dana 20. ožujka 1945. počele su jedinice Titove 4. armije prodirati prema Trstu preko Istre i Slovenije. Namjera Titovih partizana je bila uzeti što veći dio teritorija, jednako kao i u Austriji gdje su partizani nadirali u austrijski dio Koruške. Svi ovi vojni prodori partizana bili su praćeni zločinima nad domicilnim stanovništvom (Talijanima i Hrvatima u Istri, te Austrijancima i Slovencima u Koruškoj), o čemu se posljednjih godina govori dosta u hrvatskoj i talijanskoj javnosti. To su bili zločini nad civilima jer fašizma nije bilo već gotovo dvije godine u Istri: Italija je kapitulirala još 1943. godine.
Fraza koja se danas koristi da je Tito vratio Istru Hrvatskoj, tek je manjim dijelom istina. Istina je da je Istra tek pregovorima međunarodnim čimbenicima postala dio Hrvatske, premda je NDH 10. rujna 1943. godine proglasila poništenje Rimskih ugovora (dva dana nakon kapitulacije Italije), a nakon toga 20. rujna 1943. reagirao je i ZAVNOH te proglasio sjedinjenje Istre s Hrvatskom (sedam dana nakon Pazinskih odluka).
Hrvatski list 10. rujna 1943. o poništenju Rimskih ugovora, photo: wikimedia.commons.org
Otpor fašizmu u Istri zasluga je prvo hrvatskih narodnjaka, a ne komunista!
Što se pak tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, prije svega treba reći da u stvaranju otpora fašizmu u Istri najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci, uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli davno prije Tita, već dvadesetih godina 20. stoljeća nakon fašističkog terora nad Hrvatima u Istri. Uz narodnjake veliki otpor fašizmu pružali su istarski svećenici Katoličke crkve kao: Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi. Naime, o kontinuiranom otporu i djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema vjerodostojnih pisanih dokumenata.
Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih narodnjaka, radnika, svećenika, manjeg dijela komunista i velikog broja običnih seljaka i građana prihvatio je proglas (Pazinske odluke), u kojem stajalo i ovo: „U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. […] Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom.“
Zasjedanje vodio je Joakim Rakovac koji se sa grupom Istrana vratio iz partizana iz Gorskog Kotara, kao član Komunističke partije. Rakovac neumorno radi na terenu, obilazi istarska sela, potiče i organizira ljude na ustanak i organizira sve s ciljem oslobođenja Istre.
Ne bilježi se da bi narodu i borcima išta govorio o komunizmu, makar se suglasno piše da je pristupio komunističkoj partiji i da je bio član partijskog rukovodstva za Istru. Zanimljivo je da se u odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.
Pazinske odluke o Istri kao hrvatskoj zemlji donesne 13. rujna 1943., photo: wikimedia.commons.org
No, vrlo brzo Istru je okupirala njemačka vojska, nanijevši pripadnicima pokreta otpora velike gubitke, a poginulo je i monogo civila. Do kraja rata akcije otpora bile su malobrojne, a upravu nad Istrom Njemačka je zadržala u svojim rukama. U proljeće 1945. partizanske snage počele su s teritorija NDH prodirati u Istru i do 8. svibnja zauzeli su je u cijelosti, a 1/2. svibnja ušle su i u Trst (koji je kasnije pripao Italiji)
Jesu li time partizani riješili pitanje Istre i pripadnosti Hrvatskoj ? Ne – to je riješila međunarodna zajednica i sile pobjednice.
Pitanje Istre rješava se nakon rata – bitna uloga Katoličke crkve
Komu će konačno pripasti Istra i Trst nije odlučivao Tito, nego velike sile. Istra Hrvatskoj nije pripala ponajprije zbog prisutnosti Titove vojske, nego zbog povijesnih uzroka i interesnog dogovora velikih sila. Trst, koji su poslije dogovorom saveznici odlučili dati i dali Talijanima, preuzeli su Englezi od partizana bez većih problema.
Isto je bilo i s Koruškom u Austriji – partizani su šutke poštovali sve što su im sile pobjednice nametnule znajući da je ulaz u bilo kakve borbe s njima početak njihovog kraja i vladavine komunističke diktature koju su počeli uvoditi na teritoriju buduće Jugoslavije.
Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (11. rujna–2. listopada 1945. godine) odlučeno je da će razgraničenje Italije i Jugoslavije biti utvrđeno po etničkom načelu, kojim će se pod tuđom vlašću ostaviti minimum pripadnika drugoga naroda. U dokazivanju istine o nacionalnom sastavu Istre, odnosno znatnoj prevlasti hrvatskog stanovništva, dva su dokumenta odigrala presudnu ulogu: jedan istraskih svećenika Katoličke ckrve i drugi hrvatskih intelektualaca Istre.
Već u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem međunarodnoj je mjerodavnoj komisiji predala crkvene statističke podatke o istarskom stanovništvu. Osim toga, hrvatski svećenici su izvanredno dokumentirali hrvatsku glagoljašku povijest Istre, kulturnu baštinu istarskih Hrvata, matice krštenih, toponime i prezimena Hrvata u Istri.
Katolički svećenici spriječili da Istra postane talijanska
Cadastre national de l Istrie – ključan dokument koji je dokazao hrvatstvo Istre
Do sljedeće, Pariške mirovne konferencije (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945-46) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.
Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946).
Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22%) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28%) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50%) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés). Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenjatiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985-1986).
Najzaslužniji za priključenje Istre – narodnjaci, Katolička crkva i intelektualci
Dakle, najzaslužniji za priključenje Istre Hrvatskoj su prije svega svi Hrvati koji su tamo živjeli, a posebno istarski katolički svećenici i intelektualci koji su formulirali tadašnju istarsku politiku te istinski istarski antifašisti/narodnjaci koji su još od 20-ih godina dizali bune i organizirali otpor grozotama talijanskog fašizma prema hrvatskom narodu Istre.
Nazočnost Titove vojske svakako nije odmogla, ali nije tolikoga značenja kao prethodne činjenice, a osobito ne toliko da je ‘Tito bespogovorno priključio Istru Hrvatskoj’.
Diplomatski sukob oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije nakon svega se još zaoštrio, a riješio se tek 1947. potpisom mirovnoga ugovora s Italijom (Pariški mirovni ugovori kojim su dotadašnji dijelovi Italije kao Istra, Cres, Lošinj, dio Slovenskoga primorja, Zadar, Lastovo, Palagruža pripojeni Jugoslaviji), odnosno Londonskim memorandumom iz 1954. kojim je riješeno pitanje Istre: zona A i dio oko Trsta pripada Italiji, dok zona B koja uključuje Koper, Piran, Umag i Novigrad pripada Jugoslaviji. Napetost u toj zoni potrajala je još dugo godina, a problem Istre i granice riješen je definitivno tek Osimskim sporazumima 1975. godine i 30 godina nakon rata. Bivša zona A s gradom Trstom definitivno je pripala Italiji, a zona B Jugoslaviji, na temelju memoranduma o sporazumijevanju potpisanog u Londonu 1954. godine.
Photo: wikimedia.commons.org
Tekst se nastavlja ispod oglasa
