U velikoj groznici industrijalizacije Staljin je tvrdio da se rad u boljševičkoj Rusiji “pretvorio od sramotnog i tegobnog bremena u pitanje slave, moralne kreposti i heroizma”. Kako su se mogli zamijetiti usponi i padovi Staljinovih “petoljetki”, ta je misao 21. studenoga 1935. dobila svoj konkretni oblik u takozvanom “stahanovskom pokretu”, dobro smišljenom pokušaju da se velikim primjerima potakne veća produktivnost rada u slabo stimuliranih radnika.
Potkraj kolovoza rudar u Donbasu Aleksej Stahanov na poticaj mjesnih partijskih vođa izveo je dotad nemoguće: u jednom danu iskopao je 102 tone ugljena, što je bilo 14 puta više od uobičajene norme. Tajna je bila u tome što je Stahanov samo kopao, dok su pomoćnici postavljali potporne skele, što su rudari prije radili sami. Tako je pneumatska bušilica bila u pogonu bez prekida! Stahanov je postao junak dana, a njegov se primjer počeo primjenjivati posvuda u SSSR-u i u svim područjima gospodarstva. Već 1938. četvrtinu radnika smatralo se “stahanovcima”.
Rekorderi su dobivali više plaće i najviša državna odličja. Ostali radnici nisu bili odviše zadovoljni: njima su maksimalno podignute norme. Poslije se pokazalo da su u zapadnim industrijskim zemljama “stahanovski rekordi” uobičajena stvar jer je kapitalizam već odavno iskoristio nove tehnološke procese i podjelu rada da bi više proizvodio i privredio.
