Nakon Drugog svjetskog rata bivša Kraljevina Mađarska potpala je pod Sovjetski Savez i prisilno postala članicom istočnog bloka. Diktatura komunizma je dostigla vrhunac 50-ih godina prošlog stoljeća.
Narodni otpor diktaturi je rastao raste, a studenti i radnici izašli su na današnji dan 1956. na ulice Budimpešte prosvjedujući protiv staljinizma i sovjetske vojske. Oni ruše Staljinov spomenik u središtu grada.
U početku Sovjeti smatraju kako će uz pomoć nove vlade i partijske administracije koju vodi nekadašnja Rakosyjeva žrtva Imre Nagy na miran način prevladati pobunu. Međutim, Nagy vodi narodnu politiku, provodi liberalizaciju, uvodi u vladu i nekomuniste te najavljuje da bi Mađarska mogla izaći iz Varšavskog pakta i postati neutralnom, po uzoru na Austriju. Promjene su previše drastične za Kremlj i ortodoksne mađarske komuniste.
Zato partijski sekretar Janos Kadar napušta Budimpeštu i na istoku zemlje osniva novu radničku ravolucionarnu vladu te poziva sovjetske trupe da pruže bratsku pomoć.
Sovjeti prelaze mađarsku granicu s tenkovima i 4. studenog 1956. ulaze u Budimpeštu. Tenkovi uništavaju grad. Ubijeni su deseci tisuća Mađara, a prema granicama Austrije, Slovenije i Hrvatske bježi oko 250 tisuća ljudi. Mađarsko rukovodstvo Sovjeti su uhitili, a Imre Nagy interniran je u Rumunjsku, osuđen na smrt i pogubljen. Uz sovjetsku pomoć, kontrolu države preuzima Janos Kadar koji će upravljati zemljom sve do 1988. godine.
Bila je to prva revolucija u komunističkim zemljama zbog koje je mađarski narod trpio velike posljedice i progone. Velikom hrabrošću taj je narod na jedinstven način ustao protiv komunističkog mraka. Danas je Mađarska, na čelu sa premijerom Orbanom, ponovno u bitkama koje „veliki“ gledaju sumnjivo, pa se čak javljaju glasovi da bi ih trebalo izbaciti iz EU. Prva mađarska revolucija mnogo godina kasnije pokazala je da su hrabri Mađari bili u pravu kada su ustali protiv komunističkog užasa. Što će pokazati vrijeme za današnja previranja i mađarski optor diktatu „velikih“?
