Od sv. Klementa ostala nam je jedna nadasve važna poslanica upućena Korinćanima, koja započinje riječima: “Crkva Božja koja prebiva u Rimu, Crkvi Božjoj što prebiva u Korintu…”. Bilo je to prvi put da biskup jednog grada zadire u okolnosti druge kršćanske zajednice, što svjedoči o prvenstvu Rimskog biskupa, Petrova nasljednika, nad ostalim biskupima.
Sveti Klement I. rođen je u prvom stoljeću u Rimu. Bio je nakon Lina i Anakleta (Kleta), nasljednik svetoga Petra. Klement je postao poglavar Crkve nakon što je progon cara Trajana poslao u smrt papu Anakleta.
Dakle, bio je po redu četvrti papa. Poznavao je svetog Petra i apostola Pavla. Crkveni pisac Tertulijan (3. st.) tvrdi da ga je apostol Petar pripremao za papinsku službu, ali ju je Klement u svojoj skromnosti prepustio drugima.
U Pravoslavnoj i Katoličkoj Crkvi časti se kao svetac. U vrijeme Klementa kršćanstvo se značajno proširilo na Istok.
Osobito je značajna Klementova reakcija prilikom pobune u Korintu, kojom prilikom ih je Klement pozvao na poslušnost, čime je praktički uvedeno pravilo primata rimskoga biskupa nad drugim crkvama. Od njegovih pisanih djela poznata je Poslanica Korinćanima, dok su mu pripisani i mnogi drugi spisi.
Za Klementova pontifikata bjesnilo je progonstvo kršćana. Tako je i on postao žrtva progonitelja. O njegovu mučeništvu govori se u apokrifnim spisima što ih je u svojoj zbirci “Patres apostolici” 1724. g. objavio Cotelier. Ondje se uz obilje detalja govori o tome kako je Klement obratio Teodoru, ženu Sisinija, Nervina dvorjanika, a potom i samog Sisinija, te još 423 osobe na višem položaju. Car Nerva je stoga prognao papu na Krim, u užarene rudnike pokrajine Chersoneso, među tisuće kršćana svedenih na uvjete nemilog robovanja. Za vrijeme zatočeništva, izdvajao se blagošću značaja te očitovanjem kršćanske tolerancije, gdje je Klement izveo mnoga čudesa, a mnogi su se ondje obratili na kršćanstvo i izgradili 75 crkava.
Priča se kako je, ganut žeđu koja je morila njegovu suuzničku braću, učinio neka iz zemlje poteče izvor osvježavajuće vode. To je još više izazvalo bijes novog cara Trajana, koji naređuje da se Klement baci u more sa sidrom privezanim o vratu. Otada se more postupno povlačilo, dok nije otkrilo na čudesan način načinjeno svetište, s kostima sveca. Ova je legenda bila vjerojatno poznata već u 4. st., a zasigurno u 6. stoljeću.
Sveti Ćiril i Metod oko 868. g. na Krimu nailaze na grobnicu s kostima i sidrom, te se proširio glas da je riječ o Klementovim ostacima. Ćiril je te ostatke prenio u Rim, a papa Hadrijan II. položio ih je zajedno s ostacima Ignacija Antiohijskog pod glavni oltar bazilike posvećene u njegovu čast u Rimu. Dio legende koji govori o prijenosu kostiju vjerojatno je autentičan, no nije sigurna identifikacija samih ostataka. Također prema legendi bazilika sv. Klementa izgrađena je na temeljima njegove obiteljske kuće, tri stoljeća nakon njegove smrti.
Rufin je prvi koji, oko 400. g., spominje Klementa kao mučenika. Papa Zosim u jednom pismu afričkim biskupima 417. g. spominje proces i djelomično oslobođenje od krivnje heretika Celestijusa, koji se odvijao u bazilici sv. Klementa. Papa kaže da je izabrao tu baziliku upravo stoga što je Klement dao svoj život za pravu vjeru.
Od sv. Klementa ostala nam je jedna nadasve važna poslanica upućena Korinćanima, koja započinje riječima: “Crkva Božja koja prebiva u Rimu, Crkvi Božjoj što prebiva u Korintu…” Bilo je to prvi put da biskup jednog grada zadire u okolnosti druge kršćanske zajednice, što svjedoči o prvenstvu Rimskog biskupa, Petrova nasljednika, nad ostalim biskupima.
Josip Antolović SJ
