24. listopada 1944. Dubrovnik – pokolj na Daksi je samo manji dio zločina partizana na dubrovačkom području!

Riječ je o manjem dijelu danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su partizani pobili nakon “oslobođenja” 1944. godine. Daksa je kao pojedinačno najveće stratište i grobište Daksa postala simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom dubrovačkog kraja.

Napominjemo da su partizani redovito ubijali, kao i četnici, po etničkom ključu isključivo Hrvate.

Partizanski zločini na Daksi: Vijenci i svijeće za hrvatske civile likvidirane bez suđenja

Don Ivo Jelinović – žrtva strašnih zločina partizana u Konavlima

Svećeniku padru Petru Perici, žrtvi partizanskog pokolja na Daksi, posthumno nagrada za životno djelo Grada Dubrovnika

Ulaskom partizanskih jedinica u Dubrovnik 18. listopada 1944. godine, zatvoreni su istaknuti Dubrovčani, mahom intelektualci, gradonačelnik i svećenici, te su na nenaseljenoj Daksi bez suđenja ubijeni, uglavnom 24. i 25. listopada 1944. godine.

Udruga Daksa 1944./45. još je 2007. podigla kaznenu prijavu i zahtjev za ekshumacijom pogubljenih na otoku Daksi. Nakon provedenih istraživanja, 2010. je na Daksi obavljen pokop posmrtnih ostataka žrtava s Dakse, u nazočnosti  svećenika te rodbine i svih onih koji su željeli odati počast žrtvama.

Riječ je o manjem dijelu od danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugo-srbo-komunisti pobili nakon “oslobođenja” 1944. godine; međutim je kao pojedinačno najveće stratište i grobište Daksa postala simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja.

Veća grupa uhićenih je prevežena na otok u noći sa 23. na 24. listopada 1944. godine, i smještena u staroj samostanskoj crkvi. Potom su jedan po jedan izvođeni “u šetnju”, svlačeni, mučeni i ubijani. Pretežni dio pobijenih ubijen je hicima iz oružja kalibra 9 mm (pištoljski kalibar) u potiljak; svi su bili bosi i bez odjeće.

Komunisti su 29. listopada 1944. po cijelom gradu Dubrovniku polijepili letke, koji su bili sastavljeni u vidu presude koju je (navodno) 26. listopada 1944. “u ime naroda Jugoslavije” donijelo “Sudsko vijeće Vojnog suda Komande Južno dalmatinskog područja”. Na letku su istaknuta imena 36 osoba koje su partizani i netom preobučeni četnici “osudili” (danas se zna da nikakvog suđenja bilo nije) na smrt strijeljanjem. Braća franjevci, čiji je subrat o. Marijan Blažić također jedan od smaknutih, skinuli su letak i sačuvali ga.

Premda su još 1944. godine bila objavljena imena većine pobijenih, jugoslavenske vlasti nikad dopustile da rodbina dostojno pokopa pobijene, čak nije otkrivena ni točna lokacija grupnih grobova.

Premda se o ovom zločinu nije smjelo govoriti, jer partizanski genocid nad Hrvatima se tretirao kao najveće antifašsitičko i junačko djelo, o ovom je zločinu pisao je u Jugoslaviji hrvatski književnik Ivan Dragojević u alegorijskom romanu R 2 koji je današnja hrvatska književna kritika i povijest književnosti nepravedno zapostavila. Zbog tog romana, koji je odmah po izlasku 1973. zabranjen, Ivan Dragojević je osuđen na godinu i pol dana zatvora. Roman je ipak objavljen u hrvatskoj dijaspori  u Njemačkoj.

Nepotpuni popis žrtava pokolja na Daksi :

– Tomislav Baća

– Petar Barbir, tipograf

– Slavko Barbir, student

– Boris Berković, novinar (Zagreb, 1920. – Daksa, 1944.)

– fr. Marijan Blažić, prof. (Sv. Matej, Kastav, 25. ožujka 1897. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– Ante Brešković, trgovac (Nerežišća na Braču, 1. siječnja 1912. – Daksa 25. listopada 1944.)

– Baldo Crnjak, obrtnik (Trnova 1901. – Daksa 1944.)

– don Mato Dobud (Luka Šipanska, 19. rujna 1882. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– Milan Goszl, trgovac (Ruma, 1884. – Daksa, 1944.)

– don Mato Kalafatović-Milić (Janjina, 23. srpnja 1911. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– dr. Niko Koprivica, gradonačelnik Dubrovnika, odvjetnik i prvak Hrvatske seljačke stranke

– don Đuro Krečak (Dubrovnik, 23. travnja 1883. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– Ivo Knežević, zemljoradnik (Dubrovnik 1910. – Daksa, 1944.)

– Ivan Kubeš (Kubesch), službenik (Korčula, 1913. – Faksa, 1944.)

– Jure (Đuro) Matić, listonoša (Točionik, 1895. – Daksa, 1944.)

– Željko Milić, kapetan duge plovidbe

– Makso Milošević, prof., ravnatelj Dubrovačke gimnazije,(Dobrota u Boki kotorskoj 1887. – Daksa 1944.)

– Antun Mostarčić, prof. (Imotski, 1903. – Daksa, 1944.)

– Ivan Nikić, službenik (Dubrovnik, 1923. – Daksa, 1944.)

– Niko Nunić, dipl. pravnik, tajnik općine Dubrovnik (Dubrovnik, 1903. – Daksa, 1944.)

– Nikola Obradović, zemljoradnik (Dunave, 1903. – Daksa, 1944.)

– Ivo Peko, ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik i novinar( Dubrovnik 1903. – Daksa 1944.)

– o. Petar Perica (Kotišina povrh Makarske, 27. lipnja 1881. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– dr. Baldo Poković, odvjetnik (Dubrovnik, 1897- Daksa, 1944)

– Mato Račević, školski podvornik (Vitaljina, 1905 – Daksa, 1944)

– Vido Regjo (Grbavac, 1906. – Daksa 1944.)

– don Josip Schmidt (Vukovar, 1. ožujka 1914. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– Nedjeljko Dinko Šarić, porezni službenik (Trstenik, 1905. – Daksa, 1944.)

– Ante Tasovac, redarstveni izvidnik (Vela Luka, 1907. – Daksa, 1944.)

– fr. Toma Tomašić, prof. (Baška Draga, 17. kolovoza 1881. – Daksa, 25. listopada 1944.)

– Martin Tomić (Dračevo, 1907. – Daksa, 1944.)

– Josip Tuta, student (Dubrovnik, 1924. – Daksa, 1944.)

– Frano Vojvodić, predsjednik mješovitoga Hrvatskoga zbora Gundulić u Dubrovniku, donačelnik Dubrovnika (Brgat, 1897. – Daksa, 1944.)

– Marijan Vokić, vozač (Sovići, Drinovci, 1915. – Daksa, 1944.)

– Frano Žiška, umirovljeni časnik (1897. – 1944.)

– dr. Ivo Karlović, gradonačelnik Dubrovnika (1893. – 1944.)

Jugoslavija nije dopuštala niti pokapanje žrtava niti kakav spomen na njih od strane obitelji i građana Dubrovnika. O svim ovim pokoljima nije se smjelo niti javno razgovarati u doba komunističkog totalitarizma, a kamoli komemorirati ili obilježiti smrt nevinih Hrvata dubrovačkog kraja.