Na današnji dan 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. SDP je glasovao protiv te odluke, a dio predstavnika Srba otišao je iz Sabora.
Prema svjedočenju predsjednika Sabora Žarka Domljana dio njih se stavio na čelo krvave agresije protiv Hrvatske.
U okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor proglasio je Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila je međunarodno priznanje.
U svom govoru, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman istaknuo je:
“Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhunaravnih razloga.”
No, donošenje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti nije prošlo bez polemike u Saboru o njezinu sadržaju i načinu donošenja, jer je SDP zahtijevao da se Hrvatska obveže da nakon proglašenja neovisnosti odmah pokrene postupak udruživanja u ”Savez suverenih republika“ (bivše SFRJ).
O događajima u Saboru 25. lipnja 1991. mediji su izvijestili: ”Jednoglasno usvajanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti bilo je ponešto narušeno budući da su protiv nje glasali zastupnici Stranke demokratskih promjena. Ivica Račan je u ime kluba zastupnika SDP-a tijekom rasprave predlagao novu ustavnu odluku ‘koja polazi od ideje da je savez suverenih republika oblik rješavanja državne krize koji je za većinu republika prihvatljiv’ te da ‘istodobno s pokretanjem postupka razdruživanja valja pokrenuti i postupak udruživanja u savez suverenih republika’, odnosno ustanoviti prijelazni režim za uređenje međusobnih odnosa što bi se postiglo ‘ustanovljavanjem konfederalnog statusa Hrvatske, a ne jednostranom odlukom o osamostaljenju’” (Večernji list, 26. 6. 1991)
Dio zastupnika Srba, od kojih dio i iz SDP-a, nije došao na popodnevnu svečanu sjednicu već je otišao u svoje općine gdje su već trajali napadi na hrvatsko stanovništvo i pripadnike ZNG-a koji su nadljudskim snagama branili hrvatska sela po Slavoniji, okolici Knina, Obrovca i drugdje.
U knjizi »Sabor RH 1990-1992«, objavljenoj 1992. među Izvješćima hrvatskog sabora, predsjednik toga saborskog saziva Žarko Domljan napisao je uvod, u kojemu piše i ovo:
»Nažalost, dio zastupnika srpske nacionalnosti, koji nisu nikada prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, već samo kao objekt vlasti u vrijeme jednostranačkog (jugoslavenskog i komunističkog op.) režima, ne samo da je napustio zastupničke klupe, već se stavio na čelo pobune i oružane agresije protiv Hrvatske«.
