Krajem Prvog svjetskog rata Srbija dohvaća novi ratni plijen: Crnu Goru. Već ranije je okupirala u Balkanskim ratovima Makedoniju i Kosovo, a nakon Prvog svjetskog rata bacila je oko na Vojvodinu i Crnu Goru.
Crna Gora je definitivnu samostalnost i neovisnost dobila 1878. na Berlinskom kongresu, te je bila samostalna država do nasilnog „prisajedinjenja“ Kraljevini Srbiji 1918, de facto kao ratni plijen. Crnogorska vlada je djelovala nakon toga u izbjeglištvu. Skoro devedeset tri godine nakon usvajanja odluka nelegelane Podgoričke skupštine, u Skupštini Crne Gore usvojen je 12. lipnja 2011. Zakon o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš, kojim je nepravda iz 1918. okvalificirana kao akt nasilne aneksije Crne Gore od strane okupatorske Srbije.
Podgorička skupština – čiji je službeni naziv: Velika narodna skupština – ustanovljena suprotno tada važećem Ustavu države Crne Gore i njenom pravnom poretku – dana 26. studenoga 1918. donijela je Odluku kojom je: ukinuta država Crna Gora, njena teritorija unitaristički sjedinjena (pripojena) teritoriji države Srbije i njen narod inkorporiran u srpski!
Još u drugoj polovici 19. stoljeća srpska vlada šalje svoje agente u Crnu Goru kako bi radili na brisanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti . U organizaciji srpske tajne službe pokušano je, najprije ubojstvo crnogorskog monarha, a potom i oružana pobuna (Kolašinska afera, Bombaška afera).
Nikola Pašić, predsjednik Kraljevske vlade Srbije izdaje krajem I. svjetskog rata vojnom ministru Srbije pismo-naredbu kojom mu nalaže da se “ne gubi ni časa” za organiziranje snaga koje će izvršiti “prodor u Crnu Goru”, sa ciljem da “podižu narod, oteraju slaba odeljenja austrougarska i proglase sjedinjenje Crne Gore sa Srbijom”.
Dakle, da srpska vojska “prodre u Crnu Goru” primarno radi toga da “proglasi sjedinjenje”, a ne da oslobodi Crnu Goru.
Zapovjednik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i okupiraju je. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat . Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori. Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla , jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.
Uoči Podgoričke skupštine 1918. Srbi u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša u centru grada.
Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. Reakciju crnogorskog naroda, navodno “oduševljenog prisajedinjenjem” nije trebalo dugo čekati. Naoružana srpska strana u Crnoj Gori će s oko 10.000 bojovnika opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinca 1918. (6. siječnja 1919.po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti.
Iako će se u jednom trenu svi veći centri naći pod opsadom ustanika, njihove lagano naoružane trupe će biti pobijeđene od srpskih vojnika nakon čega će početi voditi gerilski rat.Odgovor na to će biti krvava represija Srba nad Crnogorcima . Pobuna će potrajati sve do 1925. kada će ustanici prihvatiti amnestiju kralja Aleksandra.
