Premda u Srbiji nije bilo rata, u njoj su od 1991. do 1995. ubijani Hrvati, muslimani, Albanci i druge ‘nepoćudne manjine’. Ubijene su desetine ljudi samo jer su druge nacije i vjere, poput braće Abjanović u Šidu. Desetine tisuća Hrvata su protjerani u zemlji koja nije vidjela rata.
A 1993. u zločinu je ubijeno 18 muslimana i jedan Hrvat koje su četnici oteli iz vlaka Beograd-Bar, mučili ih i sve ubili.
Otmica u Štrpcima je naziv za zločin 1993. kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz vlaka 671 na relaciji Beograd–Bar. Oteti putnici, 18 Muslimana iz Srbije i Crne Gore, te jedan Hrvat, su potom odvedeni i likvidirani. Posmrtni ostaci 16 putnika još nisu pronađeni. Ubijeni Hrvat se javno suprotstavio uhićenju i odvođenju putnika Muslimana iz vlaka. To je platio životom.
Prema izjavama svjedoka, nakon polaska vlaka iz Beograda, kondukter je u pratnji dvojice policajaca pregledao karte, i upisivao imena putnika, navodno zbog šverca. Vlak je nakon toga, mimo reda vožnje, zaustavljen u Štrpcima i grupa otetih civila je izvedena iz vlaka.
„Sve je bilo kao na filmu. Vlak je stao zbog crvenog signala na samom ulazu u tunel. Otmičari su bili uredno uniformirani, osim jednog koji je imao bradu i crnu šubaru sa kokardom. Kada su zatražili osobne karte, sve je sličilo na rutinski postupak i dok nisu počeli odvoditi ljude. Izgledalo je da nekog konkretnog traže. Bilo je komentara da traže njihove bjegunce, no postalo je jasno da su cilj Muslimani. Iz bifea je u majici kratkih rukava, iskočio na snijeg jedan od putnika vičući: ‘Koljite balije’. Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, vlak je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo.“ (Izjava jednog od očevidaca)
Oteti civili su odvezeni u selo Prelovo kod Višegrada, gdje su ih u osnovnoj školi postrojili, prilikom pretresanja oduzeli novac, nakit i druge vrijedne stvari, a zatim tukli i mučili. Poslije toga, oteti putnici vezani su žicom, ubačeni u kamion, odvedeni u pravcu Višegrada i likvidirani u jednom selu nedaleko od Drine.
Likvidirani su muškarci u dobi od 19 do 45 godina, a jedini umirovljenik bio je 63-godišnji Hrvat rodom iz Kaštela Tomislav Buzov.
On je ubijen jer se suprotstavio Srbima koji su izdvajali ljude iz vlaka u namjeri da ih ubiju. Naime, kao što smo napisali neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je van i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“. Na to je Buzov ustao sa sjedišta i viknuo: “Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”.
To ga je koštalo života. Da je šutio kao i drugi putnici u vlaku ostao bi na životu jer su meta bili putnici Muslimani. Ovako je hladna Drina i četnički nož, kao i 1941. i 1942., odnijela još jedan život nevinog Hrvata i hrabrog čovjeka.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
