Sveti Porfirije (Porphyrius), biskup Gaze u Palestini, rodio se 347. u grčkom gradu Solunu, u bogatoj obitelji. Porfirijev životopis dugujemo njegovom učeniku i kasnijem đakonu Marku (Marcus Diaconus), koji je zvanjem bio krasnopisac.
Oko 378. Porfirije se povukao u egipatsku pustinju, u dolini Wadi El Natrun i tamo provodio monaški život. U pustinji je ostao pet godina, a zatim se uputio u Palestinu, gdje je narednih pet godina živio u jednoj spilji kraj rijeke Jordana. Živio je u strogoj pokori pa se razbolio. S ranama na nogama, otišao je u Jeruzalem i obišao svakom kršćaninu najsvetija i najdraža mjesta.
Dok se uspinjao na Kalvariju, ukazao mu se Krist Raspeti, a on je osjetio olakšanje i spoznao da su njegove rane zacijelile. Tada je upoznao Marka, svojeg bliskog suradnika i životopisca. Poslao ga je u Solun da riješi s njegovom braćom pitanje obiteljske baštine. Marko je taj posao uspješno obavio, a kad se vratio, našao je Porfirija potpuno zdravog. Čudesno Porfirijevo ozdravljenje postalo je utjeha za brojne bolesnike s ranama na nogama.
Porfirije je bio blag i pobožan čovjek, volio je siromahe i dijelio im svoja dobra, a mnogo toga darovao je i egipatskim samostanima. Zbog svoje darežljivosti je osiromašio pa se neko vrijeme uzdržavao kao postolar. Jeruzalemski biskup Ivan čuo je mnogo o Porfiriju i njegovim vrlinama pa ga je upoznao i 392. zaredio za svećenika. Povjerio mu je čuvanje najsvetije kršćanske relikvije, dijelove Svetog križa, na kojem je naš Spasitelj dovršio djelo otkupljenja.
Nakon smrti biskupa u Gazi, metropolit Cezareje posvetio je godine 395. Porfirija za biskupa Gaze, u kojoj je tada bilo malo kršćana. Biskup Porfirije, koji se dugo opirao biskupskoj časti, izmolio je u vrijeme suše obilnu kišu pa je to čudo djelovalo na ljude te se više od 100 pogana obratilo na kršćanstvo. Protivnici kršćanstva nisu mirovali pa se Porfirije neko vrijeme morao skrivati. Uz potporu svetog Ivana Zlatoustog i carskog sobara Eutropija dobio je 398. iz Carigrada službeno carsko pismo, po kojem su se u Gazi morali zatvoriti i srušiti svi poganski hramovi. Dragi Bog pomogao je Porfiriju novim čudesnim djelima. Spominje se tako njegova pomoć jednoj ženi u teškom porodu i mnoga obraćenja. U društvu cezarejskog mitropolita pošao je 401. u Carigrad i uz pomoć carice Eudoksije isposlovao dekret cara Arkadija o zaštiti kršćana i uništenju poganskih hramova. Porfirije je poživio još mnogo godina, učinio nova dobra djela i brojna čudesa.
Preminuo je 26. veljače 420. u Gazi.
