Danas slavimo svetkovinu dvojice apostolskih prvaka Petra i Pavla i sjećamo se njihove mučeničke smrti.
U prvom progonstvu kršćana, za Nerona, ubijeni su u carskom Rimu, zato jer su vjerovali u Isusa Krista. Petar je razapet na vatikanskom brežuljku, 64. g.. Tri godine poslije, na Ostijskoj cesti, Pavlu su odsjekli glavu. Umrli su mučenički, ali mrtvi nisu. Dok njihove duše žive u zajedništvu s Bogom, Petar je među nama u osobi svojih nasljednika – Papa. Pavao nam i dalje govori, krijepi nas riječju koja je zapisana u četrnaest njegovih pisama – poslanica.
Sveti Petar apostol, prvi papa, bio je rodom iz Betsaide u Galileji. Pravim imenom Simon (Šimun), sin Jonin, ribar s Genezaretskog jezera, s bratom Andrijom bio je isprva učenik Ivana Krstitelja, a nakon Isusova krštenja na Jordanu pridružio se Isusovim učenicima. Isusu ga je doveo brat Andrija. Bio je nagao, brzoplet, ali dobrog srca i velikodušan. Kao prvaka među 12 apostola Isus ga je nazvao Kefa (Stijena) zbog njegove žarke vjere: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Tebi ću dati ključeve i štogod svežeš na Zemlji, bit će svezano i na nebu.“ Kad su Isusa došli uhititi u Getsemanskom vrtu, Petar je zgrabio mač i odsjekao uho Malku, sluzi velikog svećenika. Isus mu je tada rekao: „Spremi mač u korice, jer tko se mača hvata, od mača će i poginuti.“ Dok su Isusu sudili pred Velikim vijećem, Petar se noću u dvorištu grijao kraj vatre. Kad su ga upitali nije li i on jedan od Isusovih učenika, Petar je tri puta odgovorio da nije, i kad je začuo pjev jutarnjeg pijetla, sjetio se kako je Isusu obećao da će za njim i u smrt ako treba, a sad ga je tri puta zatajio. Pokajao se i briznuo u plač. Poslije uskrsnuća Isus je Petru dao vlast da upravlja Crkvom: „Pasi jaganjce moje…!“
Sveti Pavao apostol rođen je u Tarzu (Cilicija, danas na jugu središnje Turske), između 5. i 10. godine. Potječe iz maloazijske židovske obitelji s pravom rimskog građanina. Tako je uz hebrejsko ime Šaul imao i rimsko Paulus. Helenističku naobrazbu i rabinsko zvanje stekao je u Jeruzalemu, a prema tradiciji židovske dijaspore izučio je i obiteljski zanat graditelja šatora. Kao pripadnik farizejske sljedbe progonio je prve kršćane. Nakon obraćenja, oko godine 34, pridružio se apostolima i kroz tri apostolska putovanja, koja opisuju Djela apostolska, organizirao je kršćanske zajednice u helenističkom svijetu (Sirija, Mala Azija, Grčka, Makedonija). Zbog toga je prozvan Apostolom naroda. Zaslužan je što je apostolski sabor u Jeruzalemu godine 49. odlučio da židovski vjerski običaju ne obvezuju obraćene pogane. Nakon trećeg putovanja zatvoren je u Cezareji. Kao rimski građanin uputio je priziv na cara i deportiran je u Rim, gdje je djelovao iz pritvora. Smaknut je mačem u vrijeme Neronova progona kršćana, vjerojatno godine 67. Četrnaest Pavlovih poslanica dio su novozavjetnih svetopisamskih knjiga, a Pavao ih je uputio mjesnim kršćanskim crkvama.
Hrvatski običaji – Podravina slavi svetkovinu Petra i Pavla
Među župama u Podravini ističemo onu u Peterancu u kojoj je najvažnije “prošćenje” bilo upravo posvećeno svetom Petru i Pavlu, zaštitnicima župe. Još sredinom prošlog stoljeća stanovnici su se pridržavali strogih pravila koja su uključivala pripreme u trajanju od nekoliko dana prije “prošćenja”.
Žene i djevojke pripreme su započinjale detaljnim čišćenjem kuće i stavljanjem najljepših ručnih radova, a završavale metenjem dvorišta i staza ispred kuće. Tamo gdje su djevojke bile osobito vrijedne, mele su i cijelu ulicu.
Dan prije, pripremali su se kolači i “pečenke”, a valjalo je prirediti i novu odjeću za ukućane. Do tog običaja osobito su držale djevojke kojima su seoske “šnajderice” šivale haljine po najnovijoj modi, pazeći da ne izaberu isti model za dvije djevojke.
Prije mise, obitelji su primale goste iz okolnih župa. Najčešće su to bili rođaci koji bi s kolima i konjima dolazili na cijeli dan. Poslije mise i ispijanja obaveznog “gverca” gosti su odlazili kući, a mlađarija se okupljala na zabavi na otvorenom. To je bila dobra prilika za “zagledanje” djevojaka i mladića koji su djevojkama koje bi izabranicama za ženidbu poklanjali “licitarska srčeka”.
