U ikonografiji se sveti Blaž obično prikazuje kao starac sa sijedom bradom, obučen u biskupsku odjeću, koji u jednoj ruci drži željezni češalj, kao znak svoje mučeničke smrti, a u drugoj svijeću, kao znak njegove posljednje želje da liječi bolesnike.
Katolička Crkva svetoga Blaža liturgijski časti 3. veljače, a riječ je o ranokršćanskom svetcu i biskupu koji je podnio mučeničku smrt za vrijeme cara Licinija. O njemu ima vrlo malo pouzdanih podataka, ali zato postoji niz različitih legendi, nastalih u srednjem vijeku, a koje, slično kao i druge legende toga vremena, treba gledati u pedagoškom svjetlu, odnosno kao poticaj vjernicima da dublje i ozbiljnije prihvaćaju i žive svoju vjeru. Naime, kako se do toga vremena već odavno bio uvriježio i raširio kult mnogih starokršćanskih svetaca, posebno onih koji su u prvim stoljećima podnijeli mučeničku smrt, a istovremeno o njihovu životu nije sačuvano puno podataka, srednjovjekovni su hagiografi redovito imali potrebu nadopuniti svetačke životopise, i to uz dodavanje mnoštva nevjerojatnih i manje vjerojatnih elemenata. U tom je smislu neopravdano i nepravedno takve legende odbaciti zbog njihove povijesne upitnosti, nego im vrijednost treba tražiti u navedenoj odgojnoj funkciji, koja je uglavnom ispunjavala svoju svrhu, a poglavito zato što se kult do tada manje poznatih ili gotovo nepoznatih svetaca vrlo često raširio po cijeloj Crkvi. Tako je bilo i sa štovanjem svetoga Blaža, piše vjeraidjela
Također, bilo bi neopravdano i nepravedno zbog takvih nevjerodostojnih nadopuna odbaciti štovanje svih ili pojedinih svetaca, čemu su skloni današnji kritičari, jer je Crkva oduvijek s velikom ozbiljnošću pristupala proglašenju svetih, što nas upućuje na zaključak da su svi oni, a posebno kršćanski mučenici prvih stoljeća, kao što je bio sv. Blaž, doista bili svetoga života i zaslužili nositi krunu uzoritosti. Možemo u tom smislu s jedne strane reći da se kult takvih svetaca puno više razvijao od potrebe čuvanja točnih biografskih podataka, a s druge strane možemo pretpostaviti da većinu njih krasi dubina vjere koju su posvjedočili svakodnevnim trudom u ljubavi prema Bogu i bližnjima, kao i mučeničkom smrću, te da su to već po sebi izvanredni čini, koji su se ipak srednjovjekovnim ljudima činili nedostatnima, pa su za potrebe tadašnjih vjernika bili nadopunjavani navedenim elementima. Imajući u vidu navedeno, u Crkvi se izbjegava pojam legenda i radije se govori o predaji.
Sigurni podatci govore da je sveti Blaž rođen u gradu Sebasti u Armeniji (danas Sivas u Turskoj), u 3. stoljeću, a predaja kaže da je bio liječnik, te da je poradi svoje požrtvovnosti u pomaganju drugima, kao i poradi svoga pobožnoga života, izabran za biskupa. Također, prema predaji, podnio je mučeničku smrt za vrijeme cara Licinija, a koji je najprije sa svojim suvladarom carom Konstantinom Velikim 313. god. donio Milanski edikt (ili vjerojatnije reskript) i njime omogućio slobodu kršćanima, ali je kasnije nastavio s progonima. Sveti je Blaž u tom smislu vjerojatno svoju mučeničku smrt podnio između 315. i 320. god., a prema nekima bilo je to 317.
Prije no što će biti uhvaćen, osuđen i mučen, sveti je Blaž živio u nekoj pećini u planinama, gdje se povukao pred progonima, a kada je otkriven, doveden je na sud i, jer se nije htio odreći svoje vjere, mučen tako što su ga objesili naopačke i kidali mu tijelo nekakvim velikim oštrim željeznim češljem. Međutim, kako se ni unatoč takvim teškim mukama nije htio odreći vjere u Boga, na kraju su mu odrubili glavu.
Iako postoji niz sličnih zgoda iz života svetoga Blaža, ovdje samo spominjemo jednu koja je utjecala i na liturgijski oblik njegova štovanja. Predaja tako kaže da je jednom prilikom svetomu Blažu došla neka žena s djetetom u naručju i molila ga da pomogne djetetu, jer mu je u grlu zapela riblja kost. Svetac se pomolio i prekrižio djetetovo grlo tako da je ozdravilo. Na temelju toga događaja sveti se Blaž štuje kao zaštitnik kog grlobolje, pa je tako uvriježeno da se na njegov blagdan u svim crkvama obavlja blagoslov grla, i to na način da se ukrižaju dvije svijeće i postave vjernicima na grlo, a za to vrijeme svećenik praveći znak križa govori: “Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Gospodin bolesti grla i svakoga drugoga zla. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen.”
U ikonografiji se sveti Blaž obično prikazuje kao starac sa sijedom bradom, obučen u biskupsku odjeću, koji u jednoj ruci drži željezni češalj, kao znak svoje mučeničke smrti, a u drugoj svijeću, kao znak njegove posljednje želje da liječi bolesnike. Osim što je zaštitnik kod bolesti grla, štuje se i kao zaštitnik divljih životinja, jer je, prema predaji, u vrijeme kada je živio u planinama bio okružen divljim životinjama koje mu nikada nisu naudile, nego su se ponašale pitomo.
I na kraju valja spomenuti da se sveti Blaž, pod imenom Vlaho, posebno slavi u gradu Dubrovniku, gdje se svake godine o njegovu blagdanu svečano u procesiji nose njegovi zemni ostatci, a s obzirom da je riječ o izvanrednom tisućljetnom ne samo vjerskom, nego i kulturnom događaju, koji je poznat pod nazivom Festa svetoga Vlahe, razumljivo je da je uvršten u UNESCO-vu nematerijalnu svjetsku baštinu. Kao zaštitnik Dubrovnika, sveti se Vlaho u ikonografiji najčešće prikazuje kako u ruci drži model grada.
Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala Vjera i djela
