Poput orla vinuo se duh velikoga genija XIX. stoljeća, svetog Ivana don Bosca, u nadzemaljske tajne predviđajući mnoge tajnovite stvari … Čovječanstvo je trebalo novoga čovjeka, trebalo je don Bosca i Bog nam ga je poslao kako bi osušio brojne suze, i otvorio novi put u djelovanju Kristove zaručnice – Crkve.
Ivan don Bosco uveo je revoluciju u pristupu odgoja djece i mladih i bio prvi koji je izbacio fizičko kažnjavanje djece i mladih. Njegova odgojna metoda bila je revolucionarna po tome što je naglasak stavljao na ljubav, a ne na kažnjavanje koje je bilo u to doba dominantno.
Proletarijat je u to vrijeme rađao izgubljene sinove koji su tražili revolucije i krv na ulicama gradova, a don Bosco u to vrijeme započinje rad s prvim mladim beskućnikom. Duhovni i socijalni velikan novoga vremena osjeća kako se ostvaruju njegovi snovi iz rane mladosti. U svojoj nutrini čuje Božji poziv: unesi promjenu u dosadašnji način apostolata, posveti se izgubljenim sinovima. Velika je bila don Boscova zadaća, ali Bog takvima daje i darove kojih ne mogu biti dionici “obični smrtnici”.
Bez sumnje, u to se ubrajaju i njegovi proročki snovi.
Don Boscovo odgojiteljsko oko vidjelo je najskrovitije dubine srdaca njegovih dječaka. U svojim snovima, ili bolje reći, proročkim vizijama, svetac je gledao njihovu kolijevku, njihov životni put i završetak. Ovaj veliki dar Gospodnji i sama njegova služba učiniše ga prorokom novoga vremena, što više, ubrojiše ga među velikane starozavjetnih muževa: Izaije, Danijela i drugih … Vidio je svetac u snoviđenjima budućnost pojedinaca i naroda. Najviše je gledao ono divno uzvišeno stablo čije je sjeme proklijalo u njegovu srcu i zatim uzraslo i razgranalo po cijelom svijetu primivši u svoju sjenu izmorene, ispaćene i napuštene ljudske sinove što lutaju bez majčinske i očinske ljubavi.
Ovo je jedno od snoviđenja koje je don Bosco imao o snazi molitve, osobito krunice, koja posljednjih godina doživljava veliko buđenje i obnovu u Hrvatskoj:
ZMIJA I KRUNICA U veljači 1848. grof Roberto d’ Azeglio, osobni prijatelj Carla Alberta i kraljevski senator počastio je don Boscov Oratorij svojim posjetom. Svetac ga je pratio u razgledavanju kuće. Grof Roberto je izrazio veliko zadovoljstvo, ali s jednim izuzetkom: Moljenje Krunice je čisti gubitak vremena. – Ostavite, reče, recitiranje one starudije od 50 Zdravomarija koje se stalno nižu… Dobro! odgovori Don Bosco. Ja neizmjerno cijenim ovu pobožnu vježbu i mogu Vam reći – na njoj je utemeljena moja ustanova. Spreman sam odreći se tolikih drugih vrijednih stvari, ali krunice nikada! Zatim s njemu osobitom odvažnošću i smjelošću doda: – Kad bi bilo nužno, bio bih voljan odreći se Vašeg dragocjenog prijateljstva, ali nikada moljenja svete Krunice. (M.B. III. str. 294)
U poticanju mladića na gorljivo moljenje svete Krunice don Bosco bi ohrabren i u snoviđenjima. Navodimo jedno. Sanjao ga je u noći pred Veliku Gospu godine 1862.godine. Bio sam s dječacima u Castelnuovo d`Asti kod brata. Dok su se svi zabavljali, pristupi k meni Neznanac i pozove me nek pođem s njim. Dođosmo na livadu pokraj dvorišta. Tamo mi pokaza zmiju, dugu 7-8 metara kako leži u travi. Prestraših se. Htjedoh pobjeći.
– Ne, ne, kaže mi Neznanac. Dođi bliže i pogledaj! – Kako ću se približiti? odgovorih. Mogla bi me ugristi? – Ne boj se! Neće ti nauditi. Dođi sa mnom! – Nisam toliko lud i izlagati se tolikoj opasnosti. – Dobro, kaže Neznanac, kad nećeš, ostani tamo. Zatim se udalji, donese uže i reče: – Uzmi uže za jedan kraj i čvrsto ga drži. Ja ću ga primiti za drugi pa ćemo ga napeti iznad zmije. – A onda? – Onda ćemo je tući s njim po leđima. – Ma nemoj, čovječe! Samo ćemo je razdražiti. Skočit će na nas i na komadiće nas rastrgati. – Ne, ne, pusti me izvesti što sam nakanio! – Dobro, dobro! Ja se ne prihvaćam takvih vratolomija koje me mogu stajati života. Htio sam pobjeći, ali onaj bijaše ustrajan uvjeravajući me kako mi se neće ništa dogoditi i zmija mi neće nauditi. Molio me nek ostanem i poslušam ga.
Zatim Neznanac ode na drugu stranu nemani, digne svoj kraj užeta i udari njime po zmiji. Zmija skoči hoteći izvući glavu i pregristi uže, no bijaše prekasno. Nije se mogla više ni maknuti. Tada mi Neznanac dovikne: – Drži čvrsto uže! Čvrsto drži i ne puštaj ga iz ruku! Otrča do obližnje kruške, sveže svoj kraj, a zatim dotrči k meni, uze konop i sveza ga za željeznu rešetku na prozoru kuće. Zmija se savijala, previjala, udarala mahnito glavom i repom po zemlji, komadići mesa letjeti su na sve strane. Nije prestala udarati dok nije uginula. Ostao je samo goli kostur. Kad se zmija smirila, Neznanac odveže uže, smota ga u klupko pa mi reče: – Pazi! Baci uže u kutiju, zatvori, i začas je ponovno otvori. Oko mene se okupljahu dječaci. Pogledasmo u kutiju. Čudesno! Uže je bilo složeno tako da smo pročitali riječi: AVE MARIA!
– Kako je to moguće, rekoh. Ti si bacio unutra smotano klupko, a sada je tako složeno. – Eto, reče on, zmija je sotona, a uže Ave Maria, ili točnije: KRUNICA. To je skup Zdravo Marija pomoću kojih možemo svladati, pobijediti i uništiti sve sotonske sile.
Ovim riječima zaključio je don Bosco, prvi dio sna.
Drugi dio sna i cijelo djelo „Snoviđenja svetog Ivana don Bosca“ možete pročitati ovdje
