6. veljače sveti Mateo Correa Magallanes – žrtva progona i ubijanja katolika od socijalističkog režima u Meksiku

Foto: www.encuentrocontuangel.com

Taj se dio moderne meksičke povijesti do nedavno se prepričavao šapćući ili je bio posve nepoznat, čak i u samom Meksiku. Povijest socijalističkog nasilja u Meksiku, kao i Španjolskoj, krila se od svjetske, čak i domaće javnosti. Nije slučajno, puno toga se i danas ne zna što se zbivalo u SSSR-u, Kini, Jugoslaviji, Kubi, Sjevernoj Koreji i drugim “socijalističkim rajevima” 20. i 21. stoljeća.

 

U mjestu Durango, u Meksiku, sveti Mateo Correa Magallanes, svećenik i mučenik, koji je za vrijeme žestokog progona protiv Crkve, odbio prekršiti tajnost ispovijedi, primivši za to krunu mučeništva.

Dana 21. svibnja 2000. godine, papa Ivan Pavao II. kanonizirao je skupinu od 25 mučenika iz razdoblja masovnog progona katolika u Meksiku u 20. stoljeću.  Oni su proglašeni blaženima 22. studenoga 1992. godine. Iz te skupine, 22 od njih su bili svećenici, a tri su laici.

Photo: wikipedia.org

Katolička Crkva proglasila je još 13 dodatnih žrtva protukatoličkog socijalističkog režima kao mučenike 20. studenog 2005. godine. Ova skupina je sačinjena uglavnom od laika, uključujući i 14-godišnjeg Joséa Sáncheza del Ríja.

Dana 20. studenog 2005. godine, na stadionu u Guadalajari, kardinal José Saraiva Martins je predvodio betaifikaciju.

Vrijedi se podsjetiti: ovo nisu mučenici nekih davnih vremena, već “naprednog i prosvjetljenog” 20. stoljeća. I ovi zločini su bili skrivani jer su bili počinjeni od ljevičara, od socijalističkih režima. Ništa nije slučajno.

Sv. Agustín Caloca
Sv. Atilano Cruz Alvarado
Sv. Cristobal Magallanes
Sv. David Galván Bermudes
Sv. David Roldán Lara
Sv. David Uribe Velasco
Sv. Jenaro Sánchez Delgadillo
Sv. Jesús Méndez Montoya
Sv. José Isabel Flores Varela
Sv. José Maria Robles Hurtado
Sv. Jóven Salvador Lara Puente
Sv. Julio Álvarez Mendoza
Sv. Justino Orona Madrigal
Sv. Luis Batiz Sáinz
Sv. Manuel Morales
Sv. Margarito Flores García
Sv. Mateo Correa Magallanes
Sv. Miguel De La Mora
Sv. Pedro de Jesús Maldonado Lucero
Sv. Pedro Esqueda Ramírez
Sv. Rodrigo Aguilar Alemán
Sv. Román Adame Rosales
Sv. Sabas Reyes Salazar
Sv. Tranquilino Ubiarco
Sv. Toribio Romo González
Bl. Anacleto González Flores
Bl. Andrés Solá Molist
Bl. Ángel Darío Acosta Zurita
Bl. Ezequiel Huerta Gutiérrez
Bl. Jorge Vargas González
Bl. José Sánchez del Río
Bl. José Trinidad Rangel Montaño
Bl. Leonardo Pérez Larios
Bl. Luis Magaña Servín
Bl. Luis Padilla Gómez
Bl. Miguel Gómez Loza
Bl. Mateo Elías del Socorro Nieves
Bl. Miguel Agustin Pro Juárez
Bl. Ramón Vargas González
Bl. Salvador Huerta Gutiérrez

(sveci i blaženici koji su bili žrtve socijalističkog nasilja i ubijanja katolika Meksika)

 

Taj se dio meksičke povijesti do prije nekoliko desetljeća prepričavao šapćući: zapravo pripremajući se za svoj doktorat mladi povjesničar iz Francuske Jean Meyer suočio 1965. sa posve neistraženim područjem: postojali su očevici, postojale su fotografije raspršene u privatnim kolekcijama, postojali su članci u novinskim arhivama, postojalo je nekoliko papinskih enciklika –  i postojali su crkveni i državni arhivi zatvoreni za javnost.

Danas je Meyer glavni znanstveni autoritet u ovoj oblasti: ugledan je meksički povjesničar i meksički je državljanin. Zašto je uopće proučavao kristerose?

Evo njegovih riječi:

„Dolazim iz jedne katoličke obitelji iz Alzasa u Francuskoj, pokrajini koja je oduvijek vrlo pobožna, slično Bretanji ili Baskiji. I evo, zapravo, vrlo čudne priče: kada sam odlazio iz Francuske 1965. godine, otišao sam u Alzas pozdraviti djedove i bake. I tako, sa mojim djedom, posjetili smo njegovog brata i sestre u malom alzaškom selu i enom Itterwiller, ljudima koji su tamo ostali, koji nikad nisu otišli sa zemlje. Bili su seljaci, nisu govorili francuski. Govorili su alzaški. I jedna od gospođa, moja pratetka – svi su je se plašili jer je bila matrijarh i autoritarna majka. I ona kaže:’ Hej mali, ti ideš u Meksiko? Meksiko! Predsjednik Calles! Pater Pro!’ I otišla je po svoj molitvenik, gdje je imala fotografiju patera (Miguela) Proa.… Kao povjesničar, bio sam marksist; i tako sam agrarni problem vidio kao ključ za sve, i došao sam sa idejom (u Meksiko), sukladno onome što se govorilo, da su oni bili puke marionete u rukama zemljoposjednika koji su htjeli spriječiti agrarnu reformu. Ubrzo sam otkrio da to nije bila istina. Tako sam napustio svoje marksističke ideje… I duboka kršćanska vjera meksičkog naroda učvrstila je moju vlastitu katoličku vjeru… Razgovarao sam sa tristo, možda četiristo kristerosa… velika većina su bili siromašni proleteri. Neki u Ciudad de México su bili bogati, ali ti su se obogatili svojim radom. Napustili su svoja sela kako ih ne bi ubili iz osvete ili represalija nakon rata.“

Zašto se šaptalo?

Mnogo desetljeća je Meksikom vladala „Institucionalna revolucionarna partija“ („Partido Revolucionario Institucional“, PRI), baš ona snaga protiv koje su se kristerosi borili 1920.- ih. Čak i nakon što su 2000. godine izgubili vlast na federalnoj razini, „crveni revolucionari“ drže vlast u mnogim saveznim državama (svaka sličnost s postjugoslavenskom Hrvatskom je očigledna). S vremenom se grubost njihove vladavine umanjivala, ali je peruanski književnik i nobelovac Mario Vargas Llosa ipak našao ispravnim da još i 1990. okarakterizira tadašnju vladavinu PRI-ja u Meksiku kao „potpunu diktaturu“ („la dictadura perfecta“).

A dobro je i pitanje: zašto se i u međunarodnim okvirima gotovo i ne govori o zločinima ljevičara, čak i kada su u pitanju milijuni ubijenih ljudi, kao u Kini i SSSR-u?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr