Napadi srpskih ustanika nakon “antifašističkog ustanka” 27. srpnja 1941. nastavili su se danima praćeni velikim pokoljima Hrvata (kao i muslimana). Krnjeuša, mjesto pored Bosanskog Petrovca, bilo je napadnuto na današnji dan 1941. s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika.
Na taj dan ubijeno je oko 240 civila Hrvata, a broj ubijenih je zasigurno bio i veći jer je pokolj i pogrom bio opći, a o njemu se moralo šutjeti do 1990.
Treba reći da su paralelno sa pokoljina Hrvata katolika, „antifašistički ustanici“ ubijali i muslimane te su poznati brojni masovni pokolji žena, djece i staraca: jama Čavkarica kod Bileće gdje je ubijeno 468 nevinih ljudi, Avtovac 28 žena i djece, Gacko 10 civila (6 djece), sela Fatnica i Plano kod Bileće, strašan pokolj tisuća ljudi u Kulen Vakufu i okolici početkom rujna 1941. (tu je ubijeno dosta Hrvata Boričevčana koji su se tu sklonili pred „antifašistima“) i dr.
U tom pogromu spaljena cijela župa Krnjeuša, koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i kuću. Župa je temeljito uništena, tako da danas nema nikakva traga toj župi.
Točan broj ubijenih stanovnika nikad se nije utvrdio. Srbi, komunisti i četnici, su nakon što su ubili župljane, bacali ih u kraške jame (najviše u jamu Kaluđerica kod Skakavca) ili u rijeku Unu.
Krnjeuša – „antifašisti“ najviše ubijali žene i djecu
Istraživanjima (vidi autore u referencama; autori Josip Jurjević i Ana Došen su osobe koje su “neplanirano” preživjele ovaj pokolj) se došlo do preliminarne brojke od 240 bestijalno ubijenih nedužnog civilnog hrvatskog stanovništva.
Brojka od 240 osoba, koja nije konačna, se odnosi na uži diio župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali; južni dijel oko Kulen Vakufa i Vrtoča sa pripadajućim selima. Također, brojka ne obuhvaća poginule domobrane.
Od svećenićkog osoblja, koje je bilo prvo na udaru, stradao je župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika.
Struktura identificiranih 240 ubijenih je bila:
* 35 djece do 7 godina
* 14 djece od 8 do 12 godina
* 72 žene (znatan broj trudnica u visokom stadiju trudnoće)
* 119 ostalih (nerazvrstano)
Prema svjedočenjima preživjelih, kojima su “ustanici” su 1941. likvidirali cijelu obitelj. Formalni cilj “ustanicima” je bila borba protiv ustaša, a stvarno im je bilo stalo samo do obračuna s Hrvatima.
Josip Pavičić – pod raznim oznaka svi su imali isti cilj
Po objašnjenju hrvatskog publicista Josipa Pavičića, oni “ustanici” bili bez jedinstvenih oznaka; na kapama su neki imali zvijezde, neki kokarde, neki su bili bez oznaka, ali su svi imali isti cilj – paliti hrvatska sela”, objašnjava publicist Josip Pavičić.
Po izjavama svjedoka, to je svima bilo poznato, jedino što se nije službeno govorilo u periodu 1945-1990. Zato je cijela povijest tog perioda jedna velika laž koja mora biti podvrgnuta znanstvenoj reviziji i istini zbog pobijenih ljudi i karaktera ustanka.
Pokolj u župi Krnjeuši bio je dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Drvar, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac.
Prije drugog svjetskog rata u toj malenoj hrvatskoj enklavi oko rijeke Une je živilo oko 2500 Hrvata, a do konca rata nijedan Hrvat nije ostao ondje. Po procjenama, 1000 je smaknuto, a ostali su morali otići u progonstvo.
Memoricid – 50 godina zabrane sjećanja na ubijanja Hrvata
Zločin je u ovom slučaju veći, jer za ovo nedjelo nitko nikad nije odgovarao, a potom se trajno podržavao memoricid. Poslije rata, preživjelima nije bio dopušten povratak na posjede; zabilježen je slučaj da je 15 godina nakon pogroma, jednom povratniku rečeno, kad je došao se vratiti, “da je nastupila zastara, da nije na vrijeme zatražio povrat svoje imovine” (koja je u međuvremenu dobila novog vlasnika).
Izlike pod kojima i razlozi zbog kojeg se u bivšoj Jugoslaviji nije zadiralo u ispitivanje ovog događaja se nalaze u tome što je vrijeme počinjenja ovog pogroma (9. i 10. kolovoza 1941.) poklapalo se sa početkom “ustanka naroda protiv okupatora” u ovom dijelu zapadne BiH i Like u susjedstvu, čime bi se dovelo u pitanje i poštenost motiva “prvoboraca” odnosno “ustanka” stanovništva tog kraja i susjedstva, odnosno partizanstvo, antifašizam i status prvoboraca za “bratstvo i jedinstvo” tamošnjih Srba.
Izvori:
Anto Orlovac: Hommage uništenom zavičaju, članak iz Hrvatskog slova od 6. travnja 2007., str. 22.
Ana Došen: Krnjeuša u srcu i sjećanju, Matica hrvatska, ogranak Rijeka, Rijeka, 1994., ISBN 953-6035-01-4
Ana Došen: To je bilo onda, Vlastita naklada, Zagreb, 2007., ISBN 953-95354-0-9
Josip Jurjević: Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.’, Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999., ISBN 953-97841-0-7
“Matica”, časopis Hrvatske matice iseljenika, travanj 2007., str. 57.
Anto Orlovac: Hrvatski martirologij. Ubijeni vlč. Waldemar M. Nestor i hodočasnici pokopani poslije 73 godine, Hrvatsko slovo, 5. prosinca 2014., str. 4.-5.
