Na današnji dan 1891. godine u Splitu rođen je Vladimir Čerina, hrvatski književnik. Pisao je u časopisima Val i Vihor, gdje se buni protiv Austro-Ugarske i mađarona.
Pred I. svjetski rat putovao u Italiju i Srbiju, o čemu je dojmove iznio u feljtonskom tekstu Beograd bez maske (1912), a za I. svjetskog rata boravio u Italiji, Švicarskoj, Crnoj Gori, na Krfu i u Parizu. Posljednjih godina rata javili su se prvi tragovi paranoje; 1922. smješten je u šibensku bolnicu, gdje je ostao do smrti.
U Zagrebu je uređivao časopise Val (1911) i Vihor (1914) pridruživši se sljedbenicima protuaustrijske i jugounitarističke političke orijentacije, koju je nakon 1918. napustio, razočaran ostvarenjem jugoslavenske ideje.
Na njegove estetičke poglede utjecali su avangardistički pogledi J. Polića Kamova i talijanskog pjesnika G. Papinija, ali je u lirici zadržao dotjeranu formu, ostajući u okvirima postmatoševske škole u procjepu između pasatizma i futurizma. Zastupljen je u zajedničkoj generacijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914) sa šest pjesama. Kao književni kritičar kretao se od pozitivizma i sociologiziranja do impresionizma i subjektivizma.
Po završetku Prvog svjetskog rata razočaran je ostvarenjem jugoslavenstva. Duševno rastrojen smješten je u duševnu bolnicu u Šibeniku, gdje je i umro.
Pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije, pjesme i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom Janka Polića Kamova.
