Anela Todorić: Ima se roditi Spasitelj svijeta

Foto: narod.hr

Sjaji sjaji, zvijezdo mala! Zvončići, zvonite na sav glas, ove godine nam podborko dolazi – govori svijet.
Kupujte, zadnji je čas – neće podborko nikoga ostaviti bez dara.
Meni plejku, a meni mobitel – ručicama mašu slatka dječica s reklama. Tko bi njih smio razočarati, pa recimo reći, da podborke ne postoje.
Za to napraviti, treba izići iz ovog svijeta i usuditi se biti drugačiji.

Odgajati djecu bez raznih podborka i graditi s njima jaslice u koje će, umjesto mobitela, leći Spasitelj svijeta, danas znači, biti izvanzemaljac. Pa tko bi normalan ostavio djecu bez poklona taj dan.
No, za izići iz kore ovog svijeta i dobiti ovaj slavni naziv, valja se temeljito pripremati, ali sjaj itekako odvlači od te namjere. Čini se, da se svake godine sve teže i teže izdići.

Svaki vjernik bi trebao težiti k visinama. Vinuti se visoko, gdje kisik nestaje, a i dalje disati punim plućima.
Odjenuti se u ljubičasto, biti razočarenje svijetu, te svjetliti. Biti budan gdje se spava, postiti gdje je neumjerenost, moliti gdje psuju.
Nema njemu razlike u ljubičastoj boji došašća i one u korizmi. Odjenuti u ljubičasto, uvijek smo pozvani na obraćenje.

Kako dani odmiču, gledam gužvu oko tračnica na našem glavnom trgu.
Postadoše oni granica duboke tuge s jedne strane i raskalašenosti s druge strane.

Gledajući malo drugačijim očima, vidim ženu s dva izobličena lica. Jedno je očajno, tek je pokopala svoga sina, drugo joj se naslađuje i prodaje u beznađe.
I dok ovom tužnom licu, trgaju i zadnji komadić spomena na njenog sina i gase joj i posljednji plamen svijeće, napola dogorjeli, ovom drugom dodjeljuju titulu najsjajnije.
Pleše, skače i titra u bojama, ne obazireći se na svoje drugo iskrivljeno lice, žalosne majke koja umire skupa sa svojim sinom.

O tugo, spasiteljice srdaca, zar se tako olako predaješ svijetu da te gazi?

U tom vrtlogu ljutnje, žalosti, naslade i mržnje, jedna Obitelj je krenula na put i traži mjesto gdje bi se smjestila.

I opet ga ne nalazi, jer pisano je:“ I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk, 2,12)

Poznajemo li mi, koji tražimo i vjerujemo u Boga, uistinu Onoga koji ima doći? Malo ili nimalo, čini se.

Da Ga poznajemo, ne bi se po trgovima zadržavali. Znali bi da ovdje nema mjesta za njih. Da Ga poznajemo znali bi da nije ovdje mjesto tuzi, rugaju se s njom. Ni radosti ovdje nije mjesto, kvare je i oblače u prostački sjaj.
Znali bi da u jasle, Djetetu treba nositi što imamo i prikazati Mu što skupismo u njedra.

Vraća me ova slika žene s izobličenim licem u one dane moje mladosti kad sam je gledala kao nijemu stražaricu naših domova. Brinula se da sve bude mirno, da se slučajno u razgovoru, ne probudi u kome osjećaj topline, pa spomene Isusa.

Sve je bilo otprilike kao i sad, isti cilj, drugi zakon. Prije si bio ušutkan, danas uveden u napast.
Ili si i onda, kao i sad, potpuno slobodan od ovozemaljskih zakona, bio na putu za Zvijezdom.

Duša je čovjekova stvorena za put za Zvijezdom, za božansku radost.
Sjećam se na jednoj duhovnoj obnovi u hodu s Marijom, prvo što je trebalo napraviti, da bi nastavio ići s Njom, bilo je zatvoriti pukotine i skinuti paučinu sa svog srca.

Ništa srcu više ne godi, kao kad se uljulja u vlastitu sebičnost, pa bijesan što ga svijet ne gleda, sam iska hvalu i pažnju drugih. Kad je dobije, pukotine postaju velika vrata, odakle se nesmetano širi smrad oholosti okolo. Smrdi ona jednako i u tuzi i u veselju, prigovaranju i simpatično namještenim licima.

Tako tuga koja ne služi za viši cilj, postaje očaj, a radost, raskalašenost.
Svaka na svojoj strani postaje zauzeta sobom i ne vidi One koji im dolaze u susret.

Niti je korizma, niti su maškare. Ima se roditi Spasitelj svijeta. Ako Mu vjerujemo, probit nam se kroz ovu granicu, bez gunđanja, poput magarca s drvima i slamom. Jer, bliži se dan, a imamo još posla.
Valja nam još zatvoriti pukotine i skinuti paučinu u mjestu gdje će doći Dijete.

Gledat će za nama ova žena čudnog lica. Neka gleda, ona je uvijek tu, da nas zavede. Možda je za nju kasno poći s nama, ali možda se koji njezin sin odluči, kad zagrijemo, doći k nama i čekati.

I reći u dan, kad nam pokucaju Oni koji imaju s Djetetom doći: Sve je spremno, uđite, smjestite se kod nas i zauvijek nastanite tamo.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr