Antun Vrančić – vrsni europski političar i diplomat s kodnim pismom u džepu

Foto: commons.wikimedia.org/ Martin Rota

Umro na današnji dan 1573. u Prešovu, u Slovačkoj. Diplomat, pisac, pjesnik latinist, arheolog, putopisac, nadbiskup.

Iz Krešimirova grada do Ugarskog Kraljevstva

Rođen u Šibeniku 29. svibnja 1504. Za rano školovanje Antuna Vrančića (lat. Antonius Verantius) brine se ujak Ivan Stafilić i majčin rođak Petar Berislavić (hrvatski ban i biskup koji ga je poslije i pozvao u Veszprem). Oko 1520. odlazi na studij u Padovu, a zatim u Beč i Krakov. Postaje skradinski kanonik i nadđakon u veszprémskoj dijecezi. S 26 godina dolazi na dvor Ivana Zapolje, ugarskoga kralja, i time započinje njegova diplomatska karijera. Obavlja razne diplomatske misije i crkvena poslanstva po cijeloj Europi.

Godine 1549. postaje savjetnik hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda I. Habsburškoga koji će 1556. postati car Svetoga Rimskog Carstva. Kao kraljev izaslanik imao je važnu i delikatnu zadaću pregovaranja s Osmanlijama, snažnom silom koja je je bila neprestana prijetnja miru u Kraljevstvu. Više puta pregovara sa sultanom Sulejmanom.

Obavljao je najviše crkvene i državne funkcije pa su se u njegovoj karijeri izmjenjivale mnoge titule. Bio je biskup Pečuha, biskup Egera, primas ugarske Crkve, nadbiskup Ostrogona. Postoje potvrde da je bila započela procedura imenovanja Vrančića za kardinala, no teško je precizno utvrditi do koje je razine došla. Budući da se njegovo ime ne nalazi u službenim popisima kardinala, njegovu se crkvenu karijeru može zaključiti sa službom ostrogonskog nadbiskupa te primata ugarske Crkve. Godine 1572. postavljen je za kraljevskog namjesnika Ugarske. Što bi značilo da je nakon kralja bio najmoćniji čovjek Ugarskog Kraljevstva. Do kraja života politički je aktivan. U Požunu 1572. drži pozdravni govor na krunidbi Maksimilijanova sina Rudolfa te ga je okrunio krunom sv. Stjepana. Iduće godine zbog namjesničkoga suda odlazi u Prešov (Slovačka) te tamo i umire 15. lipnja. Pokopan je, po svojoj želji, u crkvi sv. Nikole u Trnavi, slovačkom gradiću.

Piši pismo (tinta mi se proli)

Reprezentativna ostavština su njegova pisma koja sustavno piše od 1543. Glavnina Vrančićeve korespondencije čuva se u Nacionalnoj knjižnici Séchényi u Budimpešti u kojoj se i nalazi glavnina njegove rukopisne ostavštine. Korespondira s najznačajnijim ljudima toga vremena, no ne zaboravlja ni obitelj, brata Mihovila te nećaka Fausta Vrančića o čijem se školovanju brine pa ga u pismima, između ostaloga, upozorava na loše ocjene iz nekih predmeta ili ga podsjeća na racionalno korištenje novcem namijenjenim za školovanje. Njegova je korespondencija tema više znanstvenih radova u kojima se detaljno obrađuje s kime se i o čemu dopisivao i na kojim jezicima.

U diplomatskoj torbi kodni priručnici

Među rukopisima Antuna Vrančića u Nacionalnoj knjižnici Séchényi nalazi se pet priručnika za kodiranje, svaki na jednom listu papira. To su četiri službena dokumenta, koja je Vrančiću dao bečki dvor za njegova diplomatska putovanja, i jedno Vrančićevo pomagalu za osobnu upotrebu. Najstariji i najmanji priručnik predan mu je kada je išao u Tursku 1553., drugi kada je išao u Carigrad 1556., treći nakon povratka iz Turske, 1557. da bi izvještavao budućega češkog kralja Maksimilijana o prilikama u Transilvaniji, a četvrti je vjerojatno bio namijenjen misiji na Zapadu (ali do nje nije došlo). U nekoliko pisama i s bratom se Mihovilom dopisuje šifrirano. Filolozi su uspjeli dešifrirati Mihovilov sustav znakova, no jedan je kratki Antunov odlomak dugo ostao neriješen, jer se poslužio drugačijim sustavom. Znanstvena studija Pismom protiv nepoželjnih čitatelja II. objašnjava kako je dešifrirana i ta poruka. A znanstveni članak Pismom protiv nepoželjnih čitatelja III: Vrančićeva pomagala za kodiranje (Milenko Lončar i Diana Sorić) detaljnije objašnjava sadržaje pisama.

Zapisano u kamenu

Monumentum Ancyranum, tj. Res gestae divi Augusti ili Spomenik iz Ankare politička je oporuka cara Augusta, koja je iznimno važna za rimsku epigrafiju i povijest. Riječ je o oporučnoj želji cara Augusta, koji je vladao 41 godinu, da se u mjedene ploče upišu sva njegova djela, povijest njegove vladavine, i postave u veličanstveni Mauzolej koji je još za života dao izgraditi i koji je nadmašivao sve do tada izgrađene građevne u Rimu te vrste. Latinski tekst Res gestae divi Augusti otkriven je i prvi put prepisan u Ankari 1555. Od izvornog natpisa danas nema ni traga. Jedini tragovi postojanja Djela božanskog Augusta su prijepisi. Iz pisama i izvora nemoguće je utvrditi tko je taj koji je otkrio i prvi prepisao tekst i tako zadužio cijelu povijest. U literaturi se njegov se pronalazak povezuje s Flamancem Augierom Ghislainom de Busbecqijem i Šibenčaninom Antunom Vrančićem. Uvid u dokumentaciju ukazuje da je važnu ulogu u otkriću imao Vrančić i član njegove pratnje, tajnik poslanstva Joannes Belsius.

Kako je došlo do otkrića?

Kralj Ferdinand I. šalje Vrančića u diplomatsku misiju u Tursku. S Vrančićem ide 60-ak osoba. Zbog nekih problema, Ferdinand će u misiju pregovaranja naknadno poslati i uglednog flamanskog humanista, putopisca i diplomata Augiera Ghislaina de Busbecqa (koji će se upravo zahvaljujući tom poslanstvu proslaviti kao otkrivač rukopisa i starina, kao putopisac i diplomat te kao donosilac novih biljnih i životinjskih vrsta u Europu). Veleposlanstvo putuje od Carigrada do Ankare 19 dana. U grad ulaze 28. ožujka, a sutradan su se zadržali u njemu radi predaha i razgledanja. Toga su dana – dakle: 29. ožujka 1555. – pri obilasku grada otkrili rimsku građevinu i na njezinim zidovima uklesan natpis. Nekoliko će sudionika misije prepisati natpis, ali stjecajem okolnosti prvo će izdanje natpisa biti objavljeno prema Busbecqovu rukopisu, i to u Antwerpenu 1579.
Svoja zapažanja i dojmove na putovanju, natpise i ostale zanimljivosti Vrančić je od početka bilježio u putopisu koji je danas poznatom pod naslovom Iter Buda Hadrianopolim (Putovanje iz Budima u Drinopolje). Nažalost, tekst toga dragocjenog izvora naglo se prekida pred samim Drinopoljem kratkom rečenicom: Et mox civitas Hadrianopolis (»Malo zatim je grad Drinopolje«); nastavak teksta izgubljen je. Iz korespondencije se može utvrditi da je Antun Vrančić, biskup jegerski, dao da njegovi ljudi, tj. Joanes Belsius, prepišu Augustov natpis. Svoju kopiju prijepisa Antun je ostavio nećaku Faustu Vrančiću, a on ga je sedamdesetih godina 16. st. dao na uvid uglednim europskim filolozima i starinarima. Oni su primijetili da je taj prijepis u nekim aspektima točniji od onoga što ga je imao Busbecq. Dakle, Vrančić je bio neposredni sudionik toga povijesnog otkrića i možemo ga, uz Joannesa Belsiusa, smatrati najzaslužniji za očuvanje Res gestae divi Augusti koji je danas poznat i kao Codex Verantianus te se čuva u Nacionalnom muzeju u Beču.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr