Autorica izložbe ‘Hrvatska svijetu’ za Narod.hr: Otvorenost Hrvata razmjeni duhovnih dobara trajna je vrijednost

Foto: privatni album

Za Narod.hr govori dr. sc. Anita Ruso, autorica izložbenog postava i kustosica izložbe “Hrvatska svijetu”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Velika izložba ‘Hrvatska svijetu’ koja, slobodno možemo reći, ima nacionalno značenje, privodi se kraju. Uoči zatvaranja ove izložbe, koja nam predstavlja znamenite osobe s hrvatskog prostora koji su svojim izumima i djelima zadužili svijet, razgovarali smo s autoricom i kustosicom izložbe, dr. sc. Anitom Ruso.

Izložba ‘Hrvatska svijetu’ otvorena još do subote: Upoznajte znamenite Hrvate koji su izmijenili svijet

Hrvatska je zemlja gdje se, uz sve izazove i poteškoće, mogu ostvariti

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr: Kroz protekla tri mjeseca javnost je u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu imala prilike pogledati veliku izložbu “Hrvatska svijetu” kroz koju je predstavljen niz umjetnika, znanstvenika i ostalih velikana s hrvatskog prostora koji su svojim postignućima upisani u svjetsku povijest. Vi ste autorica izložbenog postava. Možete li nam se ukratko predstaviti i reći nam kako je potekla inicijativa za ovaj veliki projekt?

Dr. sc. Anita Ruso: Kada sam prije točno 11 godina upisala doktorski studij bila sam uvjerena da ću se baviti isključivo znanošću i da ću predavati na fakultetu. S vremenom sam počela priređivati sve više izložbi i shvatila koliko taj društveni posao više odgovara mojoj naravi. Odabir studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti odveo me u Pariz gdje sam nakon Erasmus razmijene upisala dvojni doktorski studij između Ecole Pratique des Hautes Etudes i Zagrebačkog sveučilišta. Doktorirala sam na temi iz povijesti dubrovačke arhitekture pod mentorstvom naše međunarodno priznate znanstvenice Jasenke Gudelj i ugledne Sabine Frommel. Počela sam kao stipendistica Francuske ambasade u Hrvatskoj, a doktorski studij završila zahvaljujući neupitnoj podršci svojih roditelja, sestre i brata.

Nakon povratka u Zagreb kao poslijedoktorandica radila sam godinu ipo na projektu Hrvatske zaklade za znanost voditeljice Jasenke Gudelj. Zatim sam započela surađivati s galerijama i kulturnim institucijama kao vanjska suradnica, kustosica. Angažman na izložbenom projektu Hrvatska svijetu započeo je nakon prošlogodišnje suradnje s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika (HDLU) na Salonu mladih, najrespektabilnijoj izložbenoj manifestaciji mladih vizualnih umjetnika, u sklopu kojeg sam bila kustosica programa Situacija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nije mi žao što sam se vratila u Hrvatsku jer želim i volim živjeti u svojoj domovini. I sama sam u posljednjih pet godina bila nezaposlena skoro dvije godine, a tijekom cijelog doktorskog studija uz stipendije i studentske poslove ovisila sam o financijskoj pomoći roditelja, ali moja intuicija mi kaže da je Hrvatska zemlja gdje se, uz sve izazove i poteškoće, mogu ostvariti.

Narod.hr: U nizu osoba i institucija koje su predstavljene na izložbi nalaze se i neka imena koja su hrvatskoj javnosti gotovo nepoznata, a i o onima koji su nam dobro poznati na izložbi se može puno naučiti. Koji je bio kriterij za odabir osoba i institucija koje će biti predstavljene?

Dr. sc. Anita Ruso: Na inicijativu glavnog urednika Večernjeg lista Dražena Klarića tijekom 2020. godine u Večernjaku su objavljivani feljtoni o 12 Hrvata koji su mijenjali svijet te je objavljeno posebno izdanje, bogati magazin u kojem su obrađeni Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Sveti Jeronim, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivana Brlić-Mažuranić, Andrija Mohorovičić, Ivo Andrić, Julije Klović, Marko Marulić, Ivan Meštrović i Marko Polo. Veliko finale tog projekta je izložba nacionalnog značaja koja je dobila, između ostalih, podršku Agencije za odgoj i obrazovanje. Kada se ukazala prilika za organiziranje izložbe u jednom od najreprezentativnijih izložbenih projekata u Zagrebu, Meštrovićevom paviljonu, organizator nam je dao zeleno svjetlo za uvrštavanje većeg broja zaslužnih osoba u izložbu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Glavni kriterij za odabir bio je značaj djelovanja pojedinih osoba u globalnim razmjerima. Poznato je da Hrvatska ima brojne velikane kojima se može dičiti, ali samo određeni su doprinijeli razvoju civilizacije na svjetskoj razini. Moj odabir pao je na sljedeće osobe : Benedikt Kotruljević, Ivan Česmički, Andrija Medulić Schiavone, Nikola Šubić Zrinski, Papa Siksto V., Frane Petrić, Marin Getaldić, Gjuro Armeno Baglivi, Ivan Blaž Lupis Vukić, Josip Belušić, David Schwartz, Antun Lučić, Marcel Kiepach, Ivan Vučetić, Slavoljub Eduard Penkala, Franjo Hanaman, Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Rudolf Lovro Josip Steiner, Herman Potočnik Noordung, Mario Puratić, Milka Trnina, Zinka Kunc-Milanov, Dora Maar, Slavko Kopač i Mia Čorak Slavenska. To nipošto ne znači da sam ih obuhvatila sve. Dapače, već sada znamo da izložba ima veliki potencijal za nadogradnju. Našim uglednim znanstvenicima i umjetnicima pridružila sam i četiri tematske jedinice: Zagrebačku školu animiranog filma, Nove tendencije, Akademiju likovnih umjetnosti Zagreb i Ljevaonicu ALU kao organizacije iz kojih su potekle promjene i koje su djelovanjem svojih sudionika ostavile neizbrisiv trag na svjetskoj kulturnoj sceni.

Hrvatska je stoljećima bila otvorena sredina

Hrvati danas baštine materijalna i duhovna dobra koja su u prošlosti stvarali ne samo pripadnici hrvatskog naroda, nego i svi koji su živjeli na današnjem hrvatskom prostoru, pa i oni iz vremena prije doseljenja Hrvata. Tako uostalom čine i drugi europski narodi. Zbog svog zemljopisnog položaja i ukorijenjenosti u srednjoeuropski i mediteranski kulturni krug, prostor Hrvatske stoljećima je bio otvorena sredina koja je strance s razlogom privlačila i nadahnjivala. Ta plodonosna otvorenost Hrvata prema drugim narodima, sklonost uzajamnom prožimanju i razmjeni duhovnih dobara, trajna je vrijednost i ljepota hrvatske kulture i identiteta, jednog i jedinstvenog na svijetu, utemeljenog upravo na brojnim različitostima koje ipak u jedno spaja osjećaj pripadnosti istom narodu.

Mnogo je hrvatskih velikana bilo stranog porijekla, bilo da su se doselili u Hrvatsku ili su u njoj rođeni kao pripadnici nacionalnih manjina. Tako je i danas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr: Završetak postava nalazi se u donjoj prostoriji paviljona, u kojoj se nalazi velika kugla koja prikazuje sunce, a oko nje su skulpture tzv. „Tarara“, kako su nazivali hrvatske iseljenike na Novom Zelandu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Dr. sc. Anita Ruso: Najveći civilizacijski iskorak – osvajanje svemira – bio je „mali korak za jednog čovjeka, ali veliki za čovječanstvo“. Promatranje svemira i zvijezda od antike i srednjega vijeka preko renesanse do suvremenoga doba fasciniralo je čovjeka.

Brojni su naši znanstvenici istraživali svemir. Ivan Česmički u 15. st. napisao je Orfičku odu suncu u kojoj je istaknuo da je „sunce gospodar zvijezda“. Ideje iz te njegove knjige utjecale su i na Kopernika koji je realizirao ideju o planetarnom sustavu u čijem je središtu Sunce. Ruđer Bošković u 18. st. prvi je iznio teoriju pomrčine u spjevu Pomrčina Sunca i Mjeseca. Marin Getaldić početkom 17. stoljeća konstruirao je parabolično zrcalo kojim je omogućio komuniciranje sa svemirom (sve satelitske antene funkcioniraju po principu paraboličnoga zrcala) da bi napokon slovenski znanstvenik rođen u Puli, Herman Potočnik Noordung, početkom 20. stoljeća opisao svemirsku stanicu s umjetnom gravitacijom koja se sastoji od stambenoga kola, sunčane elektrane i promatračnice.

Roman slavnoga pisca Arthura Clarkea 2001 – Odiseja u svemiru iz 1968. s istoimenim filmom Stanleya Kubricka temelji se isključivo na Potočnikovoj teoriji putovanja svemirom. Isti Arthur Clarke izjavio je prije 20 godina kako je „nevjerojatno da narod države u kojoj se rodio Potočnik ne shvaća da iz njihove domovine potječe najfascinantnija osoba 20. stoljeća“.

U uvodnoj sceni filma 2001 – Odiseja u svemiru prikazuje se upravo model Noordungove svemirske postaje čiji je oblik zasigurno bio inspiriran oblikom Pulske arene u blizini koje se Noordung igrao kao dječak. Kultna scena prepoznatljiva je i po zvukovima valcera Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađega u čijem ritmu plešu svemirski objekti. Upravo zato naši posjetitelji mogu uživati u taktovima tog valcera dok razgledavaju instalaciju Sunce.

U instalaciji Sunce promjera pet metara oko centralne zvijezde Sunčevoga sustava vrte se Noordungova svemirska postaja, Međunarodna svemirska postaja (International Space Station – ISS), prvi Zemljin umjetni satelit Sputnjik 1 te Enterprise, fikcijski svemirski brod iz planetarno popularnih Zvjezdanih staza. Enterprise nas podsjeća kako bez znanstvene fantastike nema ni napretka u znanosti.

Oko Sunca i njegovih suputnika plešu Tarare, mješanci Hrvata i Maora. Početkom 19. stoljeća Hrvati su naselili sjeverne obale Novoga Zelanda kako bi kopali kauri-gumu (fosiliziranu smolu koja se ekstrahira iz stabala kauri). Zbližili su se s lokalnim domorodcima Maorima te se oženili Maorkama. Maori su Hrvate prozvali Tararama zbog brzoga govora i česte upotrebe glasa „r“. Tarara dan slavi se 15. ožujka s ciljem slavljenja zajedništva Hrvata i Maora na Novom Zelandu.

Tradicionalni ratni poklič i ples novozelandskih Maora zove se haka. Izvodi se u grupi, vrlo energičnim i odrješitim pokretima, stupanjem raširenih nogu i naizmjeničnim udaranjem ruku u butine i u prsa. Ratnu haku izvodili su ratnici prije bitke, naglašavajući svoju snagu i hrabrost kako bi zastrašili protivnika. Dok izvode svoje energične i ratoborne pokrete te viču, istodobno prave grimase i plaze jezik kako bi zastrašili neprijatelja.

Haka nije isključivo ratni ples. Izvode ga i žene i djeca iz zabave, za dobrodošlicu gostima te pri proslavama velikih rezultata ili uspjeha. U svijetu je popularna zahvaljujući ragbijaškoj reprezentaciji Novoga Zelanda, višestrukoga svjetskoga prvaka u kojoj igraju i mnogi Maori. Među njima je zasigurno i poneki Tarara.

Prema maorskoj mitologiji, bog sunca Tama-nui-te-rā imao je dvije žene, ljetnu mladenku Hine-raumati i zimsku Hine-takurua. Hakom se slavio dolazak ljetne mladenke Hine-raumati, odnosno ljeta. Na kraju pjesme, usklikom Sunce sja! pozdravlja se Sunce. Upravo zato postavili smo ove skulpture kipara Marina Marinića oko Sunca. Ovom smo instalacijom zaokružili glavnu misao: naši ljudi kroz stoljeća bili su intelektualni nomadi kao i ljudi koji su trbuhom za kruhom odlazili u najudaljenije predijele Zemlje. Gdje god bili kroz povijest su značajno utjecali na globalne prilike bilo u znanosti, bilo u kulturi. Htjeli smo istaknuti kako su znanstvenici utjecali jedni na druge utjecali, kako je transfer znanja i ljudi omogućio najveći civilizacijski iskorak – čovjekovo osvajanje svemira.

Narod.hr: Bogat izložbeni postav sastoji se od umjetnina, izuma, starih knjiga i ostalih predmeta povezanih s velikanima kojima je posvećena izložba. Koliko dugo je tekao rad na prikupljanju tih predmeta i iz kojih sve ustanova oni dolaze?

Dr. sc. Antia Ruso: Četrdesetak posuđivača: što muzeja, galerija, arhiva, knjižnica, privatnih zbirki ali i obrazovnih institucija nalaze se na popisu suradnika koji nam ustupaju najraznovrsniju građu: od arhivskih pisama i fotografija, do raznih predmeta i umjetnina. Bilo je zahtjevno doći do građe jer ne znate gdje što trebate tražiti. U određenim slučajevima unaprijed znate da neku građu ne možete izložiti kao npr. Klovićeva ili Medulićeva djela koja se čuvaju u posebnim uvjetima u najznamenitijim svjetskim muzejima i knjižnicama.

Najveći izazov u radu bio je pronalazak autentičnog, a opet suvremenog načina brendiranja i prezentacije onih koji su zadužili svijet svojim stvaralaštvom. Razmišljala sam kako izložba treba biti za sve generacije. Ne smije biti niti previše „suvremena“ niti previše „starinska“. Postav treba fascinirati izlošcima iz naših kulturnih i obrazovnih institucija. Nema smisla izrađivati scenografiju koja bi nadomjestila sadržajne rupe jer njih nema, zato se izložba i održava u 1200 metara kvadratnih jednog od naših najreprezentativnijih izložbenih prostora, u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu. Tu sam se odmah složila s izvršnim producentom Damirom Kanaetom koji me vrlo brzo zarazio neviđenom količinom entuzijazma. Što god sam zamislila on je nadogradio. Nije postojala niti jedna situacija u kojoj je njegov odgovor bio „to se ne može“. Najbolji dokaz za to je torpedo iz 1948. koji smo dovezli iz Muzeja grada Rijeke a koji teži cijelu tonu i dugačak je 5,5 metara.

Posebno me veseli uključenost umjetnika s Akademije likovnih umjetnosti Zagreb i umjetnika članova HDLU-a na izradi scenografije. To je praksa koju bi trebalo što više njegovati. Scenografijom smo samo malo nadogradili ideje u pojedinim dionicama izložbe. Vodili smo se klasičnim postavom u kojem glavnu riječ imaju izlošci a ne scenografska pomagala.

Narod.hr: Kao što je već rečeno, posjetitelji se mogu upoznati s mnogim manje poznatim osobama koje su zadužili svijet svojim postignućima. Koje biste od tih manje poznatih, a nepravedno zanemarenih velikana i činjenica izdvojili?

Dr. sc. Anita Ruso: Istaknula bih Splićanina Antuna Lučića koji je izumom naftnog preventera posve preokrenuo globalnu ekonomsku sliku i omogućio SAD-u da postane svjetska velesila u naftoj industriji što je do početka 20. stoljeća bila Rusija. Tu je i prerano preminuli Križevčanin Marcel Kiepach koji je izumom dinama, električnog generatora s mehaničkim pogonom samoga vozila također na samom početku 20. st. otvorio vrata „off grid“, odnosno izvanmrežnoj tehnologiji. Velocimetar Josipa Belušića s kraja 19. st. prvi je nadzorni uređaj koji je bez posredstva druge osobe nadzirao čovjekov rad. Nastao je kao odgovor na rad na crno pariških kočijaša koji su 1889., za vrijeme Velike svjetske izložbe imali priliku prevoziti veliki broj turista koji se tada zatekao u Parizu. Iz Belušićevog velocimetra koji je između 129 patenata odabran kao najbolje rješenje za suzbijanje krađe razvili su se današnji taksimetar, tahograf i brzinomjer.

Malo je poznato da se otac seizmologije, Andrija Mohorovičić bavio meteorologijom. osim toga on je 1892. prvi u nas uveo službu točnog vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radio signala iz Pariza. Andrija Slukan bio je jedan od prvih gričkih topnika koji je poginuo 1903. godine zbog nepropisnog rukovanja barutom. Top su tada privremeno naizmjence ispaljivali kapetan Čačković i Andrija Mohorovičić koji je tada bio upravitelj Meteorologijskoga opservatorija na Griču br. 3 gdje je bio smješten i grički top. Na izložbi će se moći vidjeti i akvarel Slave Raškaj koji prikazuje zgradu na Griču br. 3 koja je nažalost dosta stradala u potresima 2020.

“Oduševila me međusobna povezanost Hrvata koji su živjeli izvan domovine”

Jedna od stvari koja me definitivno oduševila je povezanost i isprepletenost naših ljudi koji su živjeli i djelovali izvan domovine. Nikola Tesla pisao je Meštroviću s velikim oduševljenjem kada je u Chicagu vidio njegov Spomenik Indijancima. usput ga je molio da mu svojom rukom napravi spomenik na što je Meštrović i pristao.

Teško sam se otrgnuo gledajući oduševljen do suzah vaše predivne kipove indijanskih konjanika u borbi nepojmljivoj. Kako ste mogli izraziti u hladnom mjedu tako užasan tjelesni napor, divlju bojnu strast i napetu gromovitu silu baš u zadnjem trenutku prije strašnoga i uništivoga udarca. Slava, veliki zemljače, Vaš obožavatelj Nikola Tesla.”

Bilo mi je jako zanimljivo otkriti kako je Foto-filmski studio Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara snimio dokumentarac o izradi već spomenutog Spomenika Indijancima. Štampar je bio Meštrovićev prijatelj i obiteljski liječnik.

Oduševili su me Štamparovi principi koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine kao i 15 savjeta Andrije Mohorovičića o tome kako treba graditi na trusnim područjima. Mnoge teme su i danas jako aktualne i mislim da će one posjetiteljima biti možda najprivlačnije.

Narod.hr: Koja od predstavljenih osoba na izložbi Vas osobno najviše inspirira?

Dr. sc. Anita Ruso: Najveći od najvećih je Ruđer Bošković. Ja mu se ne mogu prestati diviti! Stoljeće i pol prije Einsteina razmatrao je o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije. Kao povjesničarka umjetnosti oduševila sam se radom našeg umjetnika Slavka Kopača koji je 50.-ih i 60.-ih bio u centru pokreta Art brut koji se razvio u Parizu. Surađivao je s brojnim poznatim umjetnicima poput André Bretona koji mu je organizirao izložbe u Parizu.

Narod.hr: Izložba se zatvara danas. Kako ste zadovoljni odazivom i interesom kojeg je izložba polučila u javnosti?

Dr. sc. Anita Ruso: S obzirom na pandemiju mi smo i više nego zadovoljni. Imali smo sreće što se izložba održavala u 1200 metara izložbenog prostora što je omogućavalo da u prostoru istovremeno bude 70 ljudi. Preko 400 posjetitelja posjetilo je izložbu samo prošle subote. Vikendi su uvijek bili najposjećeniji, posebice od kada je zatoplilo. Najveća šteta je što nam nisu mogli doći školarci. Oni zagrebački su iskoristili blizinu svojih škola i Meštrovićevog paviljona, ali ostali su bili zakinuti za ovo jedinstveno iskustvo. Ljudi su oduševljeni viđenim i pitaju se kako i zašto nisu čuli za ta imena i njihov utjecaj u svijetu tijekom svog školovanja. Naš je cilj bio vratiti optimizam i entuzijazam među naš narod i na temelju brojnih podijeljenih iskustava mogu reći da smo u tome i uspjeli.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.