Hrvati nisu imali, a nemaju ni danas, razloga plakati za Kraljevinom Jugoslavijom. Zatvarala je i ubijala naše intelektualce ali ne samo njih. I hrvatski su seljaci i mladež mogli izgubiti život zbog najsitnijeg izražavanja nacionalne pripadnosti. Do kojih apsurdnih razmjera je išao nasilni jugoslavenski žandarmerijski aparat, govori podatak o napadu na sudionike euharistijskog kongresa Biskupije splitske i makarske održanog 1932. u Omišu. Žandari su ubili dvojicu mladića i ranili jednu djevojku i jednog mladića zbog dvije crkvene zastave koje su za podlogu imale boje hrvatske trobojnice.
Ta i takva država imala je u Zagrebu i Splitu muzej koji se bavio iseljeništvom. Dok ne počne padati u trans nacionalno osjetljiviji dio čitatelja, moram pojasniti, da je materija tih muzeja bila vrlo selektivna i uglavnom se odnosila na iseljeništvo koje je bježeći iz Austro-ugarske monarhije, bilo vrlo sklono tadašnjoj Jugoslaviji. Nije ljudima za zamjeriti, bili su daleko, bez pravih informacija o stanju Naroda i Države u to vrijeme.
Iseljenički muzej u Zagrebu osnovan je Odlukom Ministarstva za socijalnu politiku i narodno zdravlje Kraljevine Jugoslavije 19. srpnja 1933. a s radom je započeo 1936. dok je Iseljenički muzej u Splitu osnovan 1937. Oba su zatvorena pred II svjetski rat. Muzeji su sadržavali podatke o životu iseljenika te njihovim kontaktima s Domovinom. Zanimljivo je da se iseljenici nazivaju „našima“ i „Jugoslavenima“, n ne i Hrvatima. Ima tu građe o „Prvim našim novinama u iseljeništvu“, o „Našim školama i crkvama“, o „Industrijskim poduzećima naših iseljenika“ itd.
Muzejska je građa, nakon drugog svjetskog rata nastavila lutati od nemila do nedraga. Prvo je dodijeljena Ministarstvu rada Narodne Republike Hrvatske, koje je ukinuto 1950. Potom je godinu dana bila u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, da bi 1951. završila u, te godine osnovanoj, Matici iseljenika. Na kraju je 1998. Institut za migracije i narodnost Republike Hrvatske građu predao Hrvatskom državnom arhivu, gdje se i danas nalazi. Tada arhivirana građa čeka bolja vremena. Ideja o otvaranju muzeja o iseljeništvu nije u Hrvatskoj doživjela niti ozbiljniju raspravu a o nekim konkretnijim planovima da se ni ne govori.
Njemačka je u Bremenskoj luci (Bremerhaven) 2005. otvorila velik i moderan muzej o iseljeništvu i iseljavanju koji je već 2007. proglašen najboljim muzejom Europe. Dokaz je to koliko tema može biti zanimljiva. Muzej je dio puno šireg centra, s izvrsnom arhivskom građom, znanstveno-istraživačkom aktivnošću, knjižnicom otvorenom 2013. itd. Zanimljivo je da je bogata Njemačka ovaj projekt razvijala i uz pomoći sredstava iz fondova Europske unije.
Naša Hrvatska, uz Izrael i Irsku, spada u izrazito iseljeničke zemlje, uz četiri milijuna Hrvata u Hrvatskoj, oko pola milijuna u Bosni i Hercegovini, po svijetu ima razasutih oko 2 milijuna Hrvata, pa ipak izgleda nije zainteresirana baviti se pitanjem iseljeništva na ozbiljan način. Uz pametnu politiku, iseljeničko pitanje može imati razvojni potencijal. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Bremerhaven. U muzejskom centru može se popiti kava, kupiti suvenir, pogledati film, i sve se to plaća. Nije ni muzejski centar u Bremerhavenu nastao preko noći. Stvarao se desetljećima. Zabrinjavajuće je što nema znakova da se u Hrvatskoj na tom planu ozbiljnije ne radi.
Hrvatska matica iseljenika pokrenula je prije više godina inicijativu ponovnog osnivanja Muzeja hrvatskog iseljeništva. Povezujući domovinsku i iseljenu Hrvatsku, Hrvatska matica iseljenika izdaje mjesečnik Maticu i godišnjak Hrvatski iseljenički zbornik, organizira događaje poput Tjedna hrvatskih manjina i ljetnih škola hrvatskoga jezika i kulture, priređuje specifične folklorne, športske, informativne, umjetničke i druge programe namijenjene iseljeništvu i hrvatskim manjinama, te prikuplja građu za budući Muzej hrvatskoga iseljeništva u Zagrebu.
