Nobelova nagrada književnost za 2023. godinu dodijeljena je norveškom autoru Jonu Fosseu za “njegove inovativne drame i prozu koja daje glas neizrecivom”. Pisanje ga je, kaže, uvelo u alkoholizam i izvuklo iz alkoholizma, ali i približilo Bogu. “Dok pišem kao da mi netko drugi govori. Ja zapisujem ono što čujem.”
Norveški autor, svjetska zvijezda, pola godine živi u Oslu, pola u austrijskom selu, u potrazi za mirom. U Hrvatskoj je slabo prevođen, može se naći tek nekoliko njegovih naslova poput: ‘Jutro i večer’, ‘Majka i dijete’ i ‘SeptologijaI-II: Drugo ime’. Ovaj autor je u lipnju 2023. godine, dok ga se još spominjalo samo kao kandidata za Nobelovu nagradu, dao intervju Karmeli Devčić iz Jutarnjeg lista. Prenosimo ga jer je nama bio zanimljiv, a nadamo se da će biti i vama:
Drame su mu prevođene na 50 jezika, izvođene više od 1000 puta
Jon Fosse u Norveškoj je nacionalna institucija, suvremeni klasik. Kad je u Oslu živi u Grottenu, u rezidenciji koju mu je na upotrebu dao norveški kralj.
U toj kući nedaleko kraljevske palače i parka, do sada su živjeli redom veliki norveški kompozitori i pisci. Kasno je proljeće, oko Grottena, koji se uzdiže na stjenovitom brežuljku iznad špilje, miriši ljubičasti jorgovan.
Fosse doduše odavno živi na dvije adrese, u Oslu i u malom austrijskom mjestu Hainburg na Dunavu, nedaleko granice sa Slovačkom.
Četrdeset godina piše prozu, poeziju, drame, eseje, kratke priče. Drame su mu prevođene na 50 jezika, izvođene više od 1000 puta. U nas je prevođen malo, izvođen još manje, posve sporadično i jako odavno. Zato me silno obradovalo kad je Vesna Salomonsen za Ljevak nedavno prevela Fosseovo antologijsko “Jutro i večer”, priču o rađanju i smrti. Ljevak namjerava objaviti i Fosseovu “Septologiju”.
Fosse je sjedio za jednim od stolova gotovo dupkom puna restorana. Rukuje se, prstima punim tragova tinte. Dužu sijedu kosu veže u nizak rep, u džepiću sakoa, tamo gdje drže svilene maramice, Fosse nosi češalj. Pogled mu je distanciran, ali osmijeh gotovo srdačan.
– Pišem nalivperom, pa su mi ruke zamrljane.
– Znam. Ne sjećam se jesam li ikad imala sreću rukovati se s čovjekom kojem su prsti puni tragova tinte.
Fosse se smije.
– Dok pišem na kompjutoru buljim u tu bjelinu ekrana. Kad pišem perom uzmem neku lijepu bilježnicu. Osjećam papir pod rukom, izaberem lijepu boju tinte, pišem raznim bojama, ponekad osjećam gotovo kao da slikam.
Mnogi vaši likovi su slikari. U “Melankoliji”, u “Septologiji” pišete o slikarima. Je li u vama neke fascinacije slikarskim platnom?
– Jest. Dugo sam pisao na pisaćem stroju. Potom godinama na kompjutoru. Ali, posljednji roman, na engleski su naslov preveli kao “Shining”, napisao sam rukom, kao i dramu “Inside the Black Forest” koja je prije par tjedana praizvedena u Bergenu. Dok pišem, koristim različite boje tinte i razna nalivpera. Ima u tome neke ljepote.
Služe li različite boje u tekstu drame kao neka vrsta didaskalija?
– Ne, jednostavno kad mi dođe, promijenim boju. Ili dođem do kraja stranice, pa novu stranicu počnem pisati u nekoj drugoj boji. Nema neke posebne logike. U bilježnicu uglavnom pišem samo na desnu stranicu, i samo na svaku drugu liniju, tako da mogu raditi ispravke ako želim.
(Kakofonična buka u restoranu, i onako velika, postaje nepodnošljiva kad konobar ispušta tanjur. Odlučimo premjestiti se van, na uskom pločniku par je nevelikih stolova.)
>18. kolovoza 1450. rođen Marko Marulić otac hrvatske književnosti
Rađanje i smrt
Pozdravlja vas Vesna Solomon, prevoditeljica koja je na hrvatski prevela “Jutro i večer”.
Puštam kratku snimku na kojoj Vesna Solomon kaže:
– Pozdrav, Jon. U jedom intervju govorili ste o iskustvu bliskom smrti koje ste doživjeli kada ste imali sedam godina, za jedne nesreće. Rekli ste da ste imali izvantjelesno iskustvo, da ste vidjeli sebe izvan sebe. I da je to bilo lijepo mjesto. Mirno i sretno. Dok sam prevodila “Jutro i večer”, kad ribar Johannes umirući pogleda s visine na svijet i postane sretan, nisam mogla prestati razmišljati o tom iskustvu vas sedmogodišnjaka. Je li ono utkano u Johannesa koji se ne boji, “a nebo i more su kao jedan”?
– O, da. Da, da. Ponekad mislim da me je to iskustvo i učinilo piscem. Moje pisanje kao da je neki pogled izvana. Dok pišem kao da mi netko drugi govori, sve što napišem ja čujem i zapisujem. Počeo sam pisati kad sam u sebi pronašao neko tajno mjesto od kuda dolaze te knjige koje pišem. Književnost koju pišem posve je vezana uz to mjesto, uz taj osjećaj koji dobijem. Tako je od mladosti od danas, baš ništa se po tom pitanju kako pišem nije promijenilo u zadnjih 40 godina.
Kad sam krenuo pisati “Jutro i večer” jedino što sam znao jest da želim pisati o dva ekstremna trenutka u životu čovjeka – o rađanju i o smrti. Moja je namjera u početku bila pisati iz perspektive djeteta koje je rođeno. No, to se pokazalo ne nemogućim. Iznenada sam promijenio perspektivu i počeo pisati o ocu.
Ne znam točno zašto.
Pišete na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj, ali jeziku koji nacionalno osviješteni Norvežani doživljavaju bitnim, jer bokmål, jezik koji se i danas u Norveškoj češće koristi, dijelom je podsjetnik na vrijeme danske okupacije i vrlo je blizak danskom jeziku.
– Odrastao sam u ruralnom dijelu zapadne Norveške. U selu Stranderbarm, u Hardanger fjordu. Nynorsk je moj norveški jezik. Na nynorsku sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Svi su moji učitelji i profesori držali nastavu na nynorsku, bilo je to posve uobičajeno. Ali kad sam otišao na studij u Bergen, brzo sam shvatio da školovati se na nynorsku nije uobičajeno kao što sam mislio. Za mnoge je to bio provokativan jezik. A što je drugima nynorsk bio više provokativan, to sam ga ja više volio. Što su ga drugi više mrzili, to sam ga ja više volio. I danas je tako. Ne mogu zamisliti da napišem nešto na bokmålu. Iako, meni se bokmål sviđa, nemam ništa protiv jezika samog po sebi, ali volim nynorsk. Neke su moje knjige drugi preveli na bokmål, neke moje drame u Norveškoj izvode i na bokmålu.
Nynorsk ne govorimo na isti način na koji ga pišemo, kao što je to uostalom slučaj s većinom standardnih jezika – pisana verzija je jedno, ali govorna je ponešto drugačija. Odrastao sam govoreći dijalekt koji je jako blizak nynorsku. I danas govorim vrlo nalik na ono kako i pišem nynorsk.
Jo Nesbø ne bi uspio
Bi li danas nepoznatom piscu koji piše na nynosku bilo lakše uspjeti u Norveškoj nego što je to bilo prije 40 godina?
– Nikada nynosk nisam doživljavao kao teret. Moje su prve drame vrlo brzo uprizorene. Dobile su i strane prijevode i uprizorenja. Nynorsk mi nije bio problem, dapače. Baš zato što je to jezik koji ne govorimo na način na koji ga pišemo to je jezik pozornice. To je jezik književnosti, pogodan za kazalište. Barem za drame kakve ja pišem. Ako u Norveškoj napišete ‘ozbiljan‘ roman to se jako slabo prodaje, svejedno napisali ga na nynorsku ili bokmålu. Ali, ako pišete neku žanrovsku knjigu, recimo kriminalistički roman, onda je bitno da se držite bokmåla. Jer, bilo bi jako teško takvu knjigu u Norveškoj dobro prodati a da je pisana na nynorsku.
Znači da Jo Nesbø piše na nynorsku, ne bi uspio?
– Ma kakvi, nikad Nesbø ne bi uspio na nynorsku. Jer, velika većina ljudi u ovoj zemlji nynorsk doživljava kao elitistički jezik. Manjina Norvežana čak osjeća i averziju prema nynorsku.
Zašto?
– Ne znam. Možda zato što su pomalo glupi.
A, politički govoreći …
– … nynorsk je oduvijek imao veliku potporu političke Norveške. U doba kad su se Norvežani borili za nezavisnost dio toga je, naravno, bio i da se uspostavi norveški jezik. U to smo doba pisali danski, a bokmål je prilično sličan danskom. Nacionalni je pokret na neki način ponovo oživio i osnažio nynorsk.
U Oslu i na istoku zemlje većina govori bokmål.
Bokmål je općenito u upotrebi u trgovini, poslovanju, nynorsk je uglavnom u upotrebi u akademskom svijetu, teatru, na radiju i televiziji, u crkvi. Mnogi Norvežani ga smatraju teškim za naučiti. Postoji doduše zakon u Norveškoj koji kaže da svatko mora znati oba jezika, naučiti ih u školi. No ljudi iz istočne Norveške, primjerice iz Osla i okolice, često nynorsk smatraju jako teškim za naučiti. Nynorsk je uglavnom korišten u zapadnom dijelu zemlje.
Norveška je mlada nacija, ali je imala golemog Ibsena. Vaš način pisanja drama bitno je utjecao na način glume u ovdašnjim kazalištima. Napravili ste veliki zaokret.
– Ibsen je i danas velikim dijelom ono kako vani vide Norvešku, neko lice Norveške izvan Norveške. Ibsen je mrzio Norvešku zbog puno stvari. Kao što je Thomas Mann mrzio Austriju. Ali, norveški se teatar razvio u velikoj mjeri po Ibsenu, temeljen je na njegovu načinu pisanja, njegovim dramama. Od ‘Peer Gynta‘, koji je jedna strana toga, gotovo šekspirijanska, do ‘modernih‘ drama kao što je ‘Hedda Gabler‘, Ibsen i njegov način pisanja formirali su norveški teatar. To je bio teatar Ibsena.
Kao što u Francuskoj, moglo bi se reći za neke faze, imate teatar Racinea. Mislim da su moje drame otvorile prostor drukčijem načinu glume. Ibsen kao i Shakespeare cijelo vrijeme pripovijeda. A, meni je tišina jako bitna. Moji likovi ne govore tako puno. Zapravo, mislim da puno kažu dok šute. To što ja pišem na puno je načina bitno drukčije od vrlo verbalnog Ibsenova teatra. I zato pomišljam da glumci u mojim dramama uspiju pokazati neku drugu stranu sebe. Makar, zapravo nemam ja pojma jesu li i kako su moje drame imale ikakav utjecaj na norveško kazalište i glumu u njemu. Možda donekle, ali ne bih rekao da je to neki veliki utjecaj.
“Da nije pisanja bio bih mrtav”
Gledate li vaše komade na pozornicama?
Na premijere nikad ne idem. Odlučio sam da neću ići još kad je bila prva premijera u Bergenu, mislim 1994.
Znao sam odlaziti vidjeti neke drame, ali pogledao bih neku od proba, kad su već pri kraju, ili bi gledao predstavu par dana poslije premijere. U zadnjih 15 godina nisam pogledao uprizorenje niti jedne drame koju sam napisao. Umara me gledati to što sam napisao. Dosta mi je sebe. Idem li u kazalište radije ću gledati nešto drugo negoli još jednu produkciju moje drame.
Moje je da pišem. I ništa više. Kad završim s nekom dramom, romanom idem na neku drugu priču, u neki drugi svijet. Svako novo djelo meni je kao neki novi svijet. Zaboravim na onaj bivši.
Lijepo je biti u tom svijetu dok ga stvaram i pišem, dobro mi je tamo, ali ne želim natrag u taj svijet jednom kad završim s njim. Grozno bi mi bilo ponovo čitati moje knjige. Vidjeti produkciju moje drame nije mi baš toliko grozno, jer to je timski rad, transformacija, uvijek je drugačije, redatelj i glumci mogu komad puno promijeniti. Isti komad ako gledate dvije večeri za redom nije isti.
Zadnjih godina ovdje u jesen organiziraju Međunarodni festival Jona Fossea. Dođete li pogledati što?
– Gostuju predstave iz raznih zemalja, nastale po mojim dijelima. Mislim da ove godine dolaze Poljaci, Francuzi, Belgijanci … nisam sasvim siguran. Bili su ranije Kinezi, Rusi, razni … Dođem pozdraviti goste, redatelje i glumce, možda pogledam poneku probu, ali ne više od toga.
U mladosti ste znali surađivati s redateljima koji su postavljali vaš komade
– Nije to dugo trajalo. Kad su moju prvu dramu postavljali u Engleskoj bio sam tamo nekoliko tjedana i radio s redateljem. Ali, meni je kao autoru bitno biti posve slobodan dok pišem i istu takvu slobodu želim dati redateljima i glumcima koji rade moje drame. Ne želim se mješati. Nekad sam odlazio gledati moje drame po cijelom svijetu.
Bilo mi je u početku zanimljivo gledati kako se razlikuju interpretacije istog djela. To ne ovisi puno o jeziku i kulturi neke zemlje, već o redatelju. Svaki ima svoj autorski rukopis na pozornici.
Prevodite s njemačkog. Čitate li kako vas prevode na njemački i engleski?
– Čak ni na strancim jezicima sebe ne volim čitati iznova. Dok nešto pišem intuitivno sam i intenzivno u tome, ali jednom kad završim više me to uopće ne zanima.
>Dođite na Znanstveni skup „Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća – prešućene stranice književnosti u komunističko doba (II)“
Da ponovo krećete u životu, biste li bili pisac?
– A, što bih drugo bio? Luđak? Alkoholičar? Da nije pisanja vjerojatno bi sad bio mrtav. Pisanje me je učinilo alkoholičarem i spasilo me od alkoholizma.
U mladosti ste bili ateist, oduševljavali se marksističkim idejama, što za mladog čovjeka u to doba u Norveškoj nije bilo neuobičajeno. Vjera je odavno bitan dio vašeg života. Kako ste postali vjernik?
– Pisanje me približilo vjeri. Ja to što pišem zapravo čujem, dolazi mi od nekuda, nije ti što pišem dio mog racionalnog plana. Pitao sam se otkud dolazi to moje pisanje. Što se to sa mnom događa kad pišem. (duga pauza) Ne mogu to objasniti dajući materijalističko objašnjenje. Nikada nikome nisam uspio objasniti to što doživljavam dok pišem. Počeo sam vjerovati u Boga. Zovem to Bogom, ali ne želim pripovijedati o tome jer ne mogu. Ne mogu vam zapravo reći ništa o tome. Nije mi se sviđala norveška crkva. Zato sam otišao među kvekere. Oni imaju koncept da je živi Bog u svakome od nas. I ja u to vjerujem.
Ima toga i u katolicizmu.
– Ima. Katolici također vide Boga u svakom čovjeku.
Kveker, pa katolik
Vremenom ste postali katolik. Zašto?
– Napustio sam norvešku crkvu kad mi je bilo 16. I dugo sam bio izvan crkve. Ali, ostao sam vjernik.
Potom sam se počeo osjećati blizak kvekerima. Nemaju sakramente. Nemaju dogme. I dalje se pomalo osjećam kvekerom. U Norveškoj je 150 kvekera. Nalazili bi se i sjedili ovdje u Oslu, u nekom tihom krugu. Ali, meni kao da je trebala neka šira podrška. Sad sam katolik, ali i dalje je moja vjera u Boga bliža načinu kako to vjeruju kvekeri. Bog ne ovisi o sakramentima. Ali, jako mi se svidjelo ići na katoličke mise, slaviti Isusa i biti skupa s drugim vjernicima.
(Zaglušujuća buka iznad nas. Oboje upiremo pogled u nebo.)
– To su helikopteri američke vojske. Vojne vježbe. Znate li da je golemi američki nosač aviona parkiran u fjordu nedaleko od Osla?
(Niječno vrtim glavom. Oboje šutimo čekajući da Amerikanci odu.)
Dolazeći iz katoličke zemlje, odavno mislim da protestantizam bolje korespondira sa životom i ljudima?
– O ne, to je čista glupost! Ali razumijem i poštujem vaš stav. Tako osjeća i moja žena. Ona je odrasla u Bratislavi, u katoličkoj obitelji. Norveška luteranska crkva se cijelo vrijeme mijenja. Stalno se zanose novim pravcima. Pa opet promijene smjer. Nemaju ni forme niti suštine. Nemaju utaban put. Katolička crkva je tome sušta suprotnost. U Katoličkoj je crkvi 500 godina kratko vrijeme. 2000 je godina kako se slavi tijelo i krv Isusova. Norveška luteranska crkva nema mističnu dimenziju. Tradicija kršćanskih mistika pripada Katoličkoj crkvi. Luteranstvo je vrlo racionaliziran način vjerovanja. A ja mislim da je nemoguće biti vjernik, vjerovati ako nemate neko mističko iskustvo i učenje. Jer, vjera nije racionalna priča. Ne možete je racionalizirati. U protestantskim zemljama sve je manje onih koji vjeruju, one su posve sekularizirane. Crkva je samo u upotrebi za pokope i vjenčanja. Jer kad je vjenčanje, bilo bi dosadno da imate matičara, pa uzmete i svećenika.
(Zadnji dio viče, potom ušuti. Ulicom, svega par metara od nas, prolazi motorista. Dugo nakon što prođe tutnji taj iritantni zvuk. “Idiot, glupi idiot.”, posve mirno kaže Fosse. Pa ponovi: “Idiot!” Ponovo šutimo dugo.)
Možete li svoj prelazak na katoličanstvo usporediti s onim Sigrid Undset? Jučer sam bila u njezinoj kući u Lillehammeru i puno puta pomislila na vas, neobična je činjenica da je dvoje velikih norveških pisaca, koji doduše ne dijele ni isto vremensko razdoblje niti slične biografije, prešlo na katoličanstvo.
– Mislim da je moj prelazak na katoličanstvo prilično drugačiji negoli njezin. Njezin način vjere i vjerovanja i moj nisu baš slični. Sigrid Undset je živjela i radila na nekoj njezinoj planeti, ja sam na nekoj svojoj planeti. Postoje, ako hoćete, i sličnosti. Mislim da je ona trebala nešto i da sam i ja trebao nešto i to smo oboje našli u katoličanstvu.
Dugo ste u Austriji. Koliko se vaš život tamo razlikuje od ovoga u Oslu?
– Živim vrlo mirnim, povučenim životom i u Austriji i u Norveškoj. Rijetko dajem intervjue, ne idem na čitanja knjiga, promocije, premijere. Imam krug prijatelja koji me raduje, prije smo znali skupa dugo piti, a sad se zadržimo na ručku i kavi. Svi smo već u šezdesetima i nikome od nas više nije do toga da ispijemo petnaest piva.
Živim jako privatnim životom, ali mi je takav život lakše živjeti u Austriji, jer u Norveškoj sam prilično poznat. Poštuju moju privatnost, ali znam da sam prepoznat dok ovdje nas dvoje sjedimo i pričamo i da će mi, kad krenem kući, prići par ljudi.
Nedavno je jedan moj prijatelj komentirao da kad bi u norveškom mjestu od 5000 ljudi živio poznati austrijski pisac baš svatko bi znao za njega. A, mene Austrijanci puštaju na miru. Austrijanci su jako diskretni u usporedbi s Norvežanima.
Pamtim kako mi je, kad sam počeo živjeti u Austriji, bilo neobično da tamo svi prozori imaju zavjese. Ovdje, pogledajte! (Mahne glavom prema kući s druge strane ceste.) Kod nas nitko nema zavjese! Austrijanci su vrlo privatni. Tamo ljudi žele svoj mir. I želim svoj mir. I dobro mi je tamo.
Melankolija i depresija
Ljudima s europskog juga se sviđa taj nordijski običaj da ne pokrivate prozore.
– Meni ne. Uopće ne. Mrzim to. Želim privatnost.
Da sam anoniman možda bi i ja volio taj život bez zavjesa, kao većina Norvežana.
40 godina sam u norveškoj javnosti, od kad mi je objavljen prvi roman.
U Norveškoj odavno odbijam gotovo sve intervjue, ali po preporuci moje agentice pristajem govoriti za strane medije. To što imam tako veliki uspjeh kao dramatičar, što sam toliko izvođen, je zbog pisanja, ali i zbog odličnih agenata koje sam imao i koje imam. Moje agentice su uvijek znale dobro povezati moje drame s pravim redateljima. Bez toga ne bih uspio.
Često vas, pretpostavljam, u intervjuima pitaju ista pitanja. Dosađujete li se u tim razgovorima?
– Nije mi dosadno s vama. Kad imam intervju pokušavam to ne doživljavati kao intervju, već kao razgovor s drugim čovjekom. Ovo je razgovor između nas dvoje a ne neki tehnički sastanak. Svašta smo nas dvoje danas jedno drugom kazali.
Kad bi o intervjuima mislio kao o poslovnim obavezama bilo bi teško i dosadno. Radije doduše dajem intervjue mailom. Ali, onda je problem da stvarno dobijem puno sličnih pitanja.
Karl Ove Knausgård bio je vaš student. Je li to bio tečaj kreativnog pisanja ili ste mu bili profesor na sveučilištu?
– Studirao sam u Bergenu, komparativnu književnost, sociologiju i filozofiju. Kad sam završio studij, moj najbolji kamarad u životu, moj najbolji prijatelj, Rolf Sagen, i on je bio pisac, ali nije bio prevođen, nije bio puno poznat ni u Norveškoj, uspio je prikupiti novac i u Bergenu osnovati, kako smo je zvali, Akademiju za kreativno pisanje. Htio je da zajedno tamo podučavamo. Ali, ja nikad nisam htio podučavati, jer ne volim govoriti pred ljudima, biti u fokusu, nije to za mene.
Ali, Rolf je bio moj prijatelj, a ja sam trebao posao i novac, pa sam naposljetku pristao. Kasnih 1980-ih radio sam tamo, šest godina sam podučavao pisanje.
I jedan od mojih tadašnjih studenata bio je Karl Ove. Mnogi su koje sam tamo podučavao doživjeli književni uspjeh. Ali, Karl Ove je među njima najvidljiviji.
U to je doba imao 20, ja 27. Bio je stidljiv, kao da je u sebi nosio neku tajnu, nešto s čime nije htio van. Ali, bili smo prijatelji. Pamtim da smo skupa puno pili.
Rolf Sagen je umro prije par godina, u njegovim kasnim 70-tima, bolovao je od Alzheimera. Ja sam tih godina, dok je on bolovao, puno vremena provodio u Austriji, ali svaki put kad sam dolazio u Norvešku otišao bi kod njega u dom umirovljenika, gdje je tad živio. Trebao sam doći kod njega u nedjelju poslijepodne, a umro je u petak večer. Ali, znao je da ću doći, pokazao je reakciju, iako nije mogao više govoriti. Puno mi je Rolf značio …
S vašom profesionalnom i osobnom biografijom, sa životnim iskustvom koje imate, što biste rekli – što je sreća?
– Nikad se srećom nisam bavio. Ne očekujem da budem sretan. Melankolija i depresija su mi osobno puno bliže, tako to osjeća i puno drugih umjetnika. Pisanje je, posebno dok sam bio mlad, bio način da zaboravim, da pobjegnem od onoga što sam ja zvao depresijom. Da odem dalje od sebe, u neki drugi svijet.
Pisanje mi je i danas, pretpostavljam, neka vrsta bijega. Sretan sam kad uspijem napisati nešto dobro. Sretnim me čine male stvari. Recimo neka dobra, nova tinta. Novo nalivpero.
(Vadi engleski prijevod njegove “Melankolije II” koji potpisuje švedski Britanac Eric Dickens.)
– Ovo je za vas. Za sjećanje na ovaj razgovor.
(Čitam urednim rukopisom, slovima oblikovanim tintom napisanu posvetu.)
Puno, puno hvala. … Što je u tinti da vas tako raduje?
– Boja. Način na koji se razlijeva, osjenčava papir.
(Ostajemo neko vrijeme sjediti za praznim stolom na bučnoj ulici. Neobavezno pripovijedamo. Često i dugo šutimo. U zrak se svako toliko usiječe nešto glasno i neugodno, cviljenje kotačića putničkih kofera, kočnice gradskog autobusa … Fosse ostavlja dojam kao da mu se ne žuri. Ljudi, stol do nas, ženirajući se, ipak pitaju bi li se mogli fotografirati s piscem. Ljubazno pristaje.)
Često vas se spominjalo u kontekstu Nobelove nagrade za književnost.
– To je, naravno, čast. Ali, na što bi mi nakon toga ličio život? Volim svoj mir.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
