Četvrti Dani kršćanske uljudbe, u organizaciji Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije, započeli su u četvrtak 30. ožujka u sisačkom Velikom Kaptolu pod geslom „Tko je tvoj brat, tko je tvoja sestra…”.
Dane je otvorio sisački biskup Vlado Košić koji je zahvalio voditeljici Ureda Korneliji Marović za organizaciju te je i pozdravio gošće sestre karmelićanke iz Dječjeg doma Kuća Sv. Josipa iz Hrvatskog Leskovca
Prvo predavanja ovogodišnji dana, upravo o ovoj kući za nezbrinutu djecu, imala je socijalna radnica s. Alojzija Cifer, BSI, koja je na početku okupljene upoznala i s redom karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Govoreći o radu Kuće Sv. Josipa s. Alojzija je istaknula kako ovaj dom u Hrvatskom Leskovcu djeluje neprekidno od 1919. godine, kada su sestre započele svoju brigu o napuštenoj i ostavljenoj djeci. „Danas je situacija malo drugačija. U društvu gotovo nema napuštene djece, u smislu da nemaju nikoga ili da ih se ostavi u rodilištu. Danas se u našem domu nalaze uglavnom djeca koja iz određenih poteškoća ne mogu odrastati u svojim biološkim obiteljima.
Misija i djelatnosti naše kuće je interdisciplinarni odgoj i briga o djeci i mladi, a koja je usmjerena na cjelovit razvoj osobnosti u smislu razvijana kršćanski vrednota, učenja odgovornosti, razvijanje međusobnih odnosa tj. svega onoga što djeca kroz traume i teškoće u biološkim obiteljima nisu doživjeli. Mi zapravo pokušavamo u našem radu izvući sve pozitivno iz njih, a kako bi ih onda osposobili za danji razvoj i život. Naša je karakteristika da mi to radimo u jednom obiteljskom ozračju punom ljubavi, zaštićenosti i prihvaćenosti. Nitko ne može zamijeniti obitelj, mamu i tatu, ali kada dijete ne može biti u svojoj biološkoj obitelji, ili nekoj zamjenskoj, mi nastojimo svojim pristupom stvoriti to obiteljsko ozračje i dati djeci to što im nedostaje“, rekla je s. Alojzija te je na kraju istaknula kako je tijekom godina kroz dom prošlo oko 5000 djece.
U večernjem dijelu prvom dana predavanje o prihvatnom centru za djecu u Sisku, tijekom Drugog svjetskog rata, održali su viši kustos u Gradskom muzeju Sisak Ivica Valent i povjesničar Lojzo Buturac.
U svom predavanju Ivica Valent se osvrnuo na činjenice i razloge koji su uopće doveli do stvaranja prihvatnih centara za djecu izbjeglica na području Siska, te na ukupan broj djece koji je prošao kroz prihvatilišta od kojih je jedan dio nažalost preminuo od bolesti, ali je i jedan velik dio zbrinut u brojnim obiteljima Siska i okolice.
„Problem prilikom opsežnijih istraživanja ove tematike javlja se u nedostatku izvorne arhivske građe koja je nakon završetka Drugog svjetskog rata i sloma NDH oduzeta. Najveći dio te građe je izgubljen dok se manji dio, koji se odnosi na to razdoblje, čuva u Hrvatskom državnom arhivu i u arhivima raznih gradova. U historiografiji sve do devedesetih godina najčešće se spominje brojka od 7000 djeca koja su prošla kroz prihvatilište u Sisku. Ta brojka se navodi u i u izjavi djelatnika prihvatilišta Ante Dumbovića Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, dok je u evidenciji Prihvatne postaje Crvenog križa na zagrebačkom Glavnom kolodvoru zabilježeno da je transportima prema Sisku otišlo 5018 osoba. Što se tiče broja umrle djece u prihvatilištu Sisku i u udomiteljskim obiteljima, prema bilješkama mrtvozornika zabilježena je smrt 1152 djeteta pokopana u Sisku, dok je prema drugoj evidenciji zabilježena smrt 1630 djece. Najčešći razlozi smrti bili su pothranjenost, te nedostatak zdravstvene zaštite uz brojne bolesti kao što su: pjegavi tifus, dizenterija, ospice, upala pluća, skorbut, difterija, zaušnjaci, gnojne infekcije itd.
Zanimljivo, na području grada Siska prema evidenciji od 25. rujna 1942. na hranu u obiteljima je predano 1193 djeteta, dok su 662 djeteta predana svojim roditeljima“, rekao je Valent te dodao kako je evidenciju o djeci koja su prošla kroz prihvatilišta Ante Dumbović. „On je uspio popisati svu djecu za koju su bili poznati podaci, dok je djecu za koju se nisu znali podaci, bilo da su živa ili preminula, fotografirao i na temelju tih fotografija pokušao je spojiti djecu s njihovim roditeljima. Kasnije su te fotografije korištene u propagandne svrhe kako bi se prikazao zločinački karakter NDH“.
Valent je rekao kako je najveću humanitarnu akciju brige od djeci provodila je Diana Budisavljević, supruga uglednog kirurga pravoslavne vjeroispovijesti Julija Budisavljevića, u suradnji s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije, a o čemu svjedoče i zapisi iz njenog dnevnika. Govoreći o prikupljanju pomoći i brizi za djecu u Sisku Valent je podsjetio na sisačkog katehetu vlč. Petra Žagmeštra koji je nakon rata ubijen od komunista i do danas mu se ne zna za grob.
Povjesničar Lojzo Buturac ustvrdio je kako je najveći dobročinitelj i prijatelj, uglavnom srpske djece, smještene u Sisku, bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. „Čim je doznao za nezbrinutu ‘kozaračku djecu’ kako se tada govorilo, on već 25. kolovoza 1942. piše svim župama da se kod dobrih katoličkih obitelji smjeste ta djeca, a njegov Caritas će im mjesečno plaćati troškove za svako dijete. U svoju kuću u Brezovici je smjesti 80 te djece i povjerio ih na brigu časnim sestrama.
Nadbiskup ponovno, 6. rujna, piše Okružnicu, u kojoj poziva sve dobre kršćane katolike za pomoć navedenoj djeci: ‘Hiljade je domova spaljeno, hiljade djece ne zna ni za oca ni za majku’. A na blagdan Svih svetih, 1. studenog iste godine Stepinac govori s propovjedaonice: ‘Pogledajte tužna lica one hiljade djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku. Sjetite se onih zaplakanih majka, koje tragaju za izgubljenom djecom’. Mnogi su svećenici i vjernici slijedili stavove svoga nadbiskupa, pa tako i sisački kateheta Petar Žagmeštar, koga su Siščani zvali ‘Majka sirotinje’. Svakodnevno je obilazio sisačke obitelji, sakupljao mlijeko i druge namirnice i nosio gladnoj djeci“, rekao je Buturac istaknuvši kako je za nastanak ovog i drugih prihvatilišta kriva isključivo Komunistička vlast, tj. partizani koji su u Bosni ušli u sukob s njemačkom vojskom i tako pokrenuli vihora rata u kojem su brojna djeca ostala bez roditelja.
Nakon predavanja svoje svjedočanstvo iznijela je i gđa Ivanka Marić, čije je obitelj udomila dijete iz Logora.
Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić istaknuvši kako u Sisak na komemoraciju neprestano dolaze delegacije koje iskrivljuju činjenice i šire laž o ubojstvu 2000 srpske djece. „Ako je stvarno kroz prihvatilište i prošlo 7000 djece, 1100 ih je na žalost umrlo, ali 5500 je spašeno. Spasili su ih Siščani, spašavao ih je držani Crveni križ, Diana Budisavljević te naš Alojzije Stepinac. Kada je prije dvije godine održan simpozij o Stepincu došli su iz Beograda tvrdeći da Stepinac nije želio surađivati s Dianom Budisavljević, da je jedino ona spašavala tu djecu, a da je Stepinac bio na strani ubijanje te djece.
Istina je drugačija, Diana je ustvrdila da ništa ne bi mogla učiniti bez Stepinca. Na žalost, takve se laži šire i danas. Nedavno sam čitao na jednom portalu gdje Srbi u Hrvatskoj traže da se u udžbenike uvede podatak da su se u Sisku ubijala pravoslavna djeca. To su totalne laži i toliko izvrnuta povijest da se pitam gdje se mi to danas nalazimo. Siščani su spašavali tu djecu i više ne želimo slušati laži. Vrijeme je da se progovori istina da su Crkva, država i Siščani spašavali tu djecu, činili dobro bližnjima u nevolji. Neka se već jednom skine ljaga s Katoličke Crkve bl. Alojzija Stepinca i Siska“, zaključio je biskup.
