U ponedjeljak, 10. listopada 2016 u prepunoj dvorani Vijenac na Kaptolu 29, održano je predstavljanje knjige Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“. O knjizi su govorili mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup, mons. dr. Ivica Petanjek, krčki biskup, potomak Zrinjana, mons. Marko Cvitkušić, ravnatelj Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu, biskup u miru mons. Mile Bogović, Matija Petanjak, predsjednik Odbora za izgradnju crkve u Zrinu, također potomak Zrinjana, te sam autor Damir Borovčak.
Knjiga je nastala kao nastavak prve knjige objavljene 2013. godine autora Damira Borovčaka „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida“ i sadrži 10 novih svjedočanstava osoba koje su preživjele komunistički pokolj i razaranje Zrina 1943. godine.
Zrin je jedan od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je 9. rujna 1943. mirno pučanstvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.
Zrin je 1943. godine uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer su bili drugi i drugačiji, odnosno jer se nije mogao pronaći nitko tko bi surađivao s partizanima, što je dokumentirano u samim partizanskim dokumentima.
Glavni Štab Hrvatske odobrio je da se Zrin spali, što je i učinjeno, pošto unatoč svim naporima dvije i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima (OZNA za Baniju, 20.12.1944.).
Napad je bio tako silovit da se mnogi mještani nisu stigli skloniti u svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim poslijepodnevnim satima pucnjavu i u panici ostavili stoku na pašnjacima. U kratko vrijeme partizani su poubijali na desetke mještana. Među njima su pretežno bile žene, djeca i starci. Muškarci i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u zrinsku kulu na vrhu sela, drugi su našli sklonište u župnoj crkvi i mjesnoj školi. Po njoj su partizani tukli teškom topovskom vatrom te su mještani počeli bježati iz kule i u tom metežu smrtno je stradalo nekoliko desetina mještana. Zrinska kula pala je zatim u partizanske ruke.
Nekoliko skupina mještana tijekom noći uspjelo se prebaciti do Divuše i oni su se većinom spasili. Zrinjani koji su ostali u svojim kućama bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bačeni u vatru. Crkve i kuće opljačkane su pa zapaljene.
Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski „oslobodioci“ nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Idućeg ranog jutra poubijani su preostali preživjeli muškarci koji nisu imali sreću pobjeći i izbjeći agoniju prethodnog dana i noći. Preživjele majke i djeca poslije rata utrpani su u vagone za prijevoz stoke i deportirani u Slavoniju.
Da bi se u „Baniji“ stvorio čisti vlaško-srpski etnički prostor i opljačkala imovina dobrostojećih Zrinjana, mjesto je moralo biti uništeno, a njegovi žitelji poubijani ili protjerani. Zrinjani su bili miroljubivi prema svojim vlaško-srpskim susjedima koji su često izazivali napetosti i nemire već cijeli niz mjeseci prije ovog zločina, o čemu je pričao tadašnji gradonačelnik Zrina Mato Feketić kojega je „narodni“ sud 1946. godine dao objesiti.
Iz izvještaja poslije napada vidljivo je zarobljavanje 25 pušaka uz ubijenih 103 mještana Zrina što govori da je masakr napravljen nad nenaoružanim civilima.
Knjiga sadrži mnoštvo dokumenata i slika iz vremena zločina progona i otimačine, svjedočanstva potomaka ili preživjelih Zrinjana kao i svjedočanstva o nastavku nepravdi. Navodimo neke od naslova:
Ana Pandže rođ. Feketić: „Sjećanja na zrinskog načelnika Matu Feketića i njegovu obitelj“:
Branili smo svoje; pljačke i ubijanja; posvuda mrtvi i nagorjeli leševi; osudili ih na smrt poslije rata
Andrija Feketić, jedan od preživjelih svjedoka: Zločin nad zločinima
Andrija Mažić: „Moj je otac 70 godina prognanik“: doslovce ništa nismo smjeli ponijeti; konfiscirana imovina dodijeljena Srbima
Andrija Mažić „Kratki spomen na djeda Jandru“
Kata Mikičić rođ. Petanjak: „Dva su mi puta spalili dom“: bolesnog strica mučki su zaklali na krevetu; U strašnom plamenu nestaje naše selo; suprug je osuđen bez ikakvih dokaza; drugi put se sve ponovilo;
Jelka Karaj rođ Stipić: „Nagovarale su moju majku da me uguši“
Kata Petanjak rođ. Babić „Zrin je bio čisto hrvatski“: Provokacije naših susjeda Vlaja; Svih petero braće Brkić ubijeno je; Zrin sav u plamenu;
Stjepan Petanjak: „Svjedočanstvo o stradanju u Zrinu“:
Matija Petanjak: „Draga mama, kada ćeš mi doći“
Terezija Poche rođ. Đaić: „stradanje i posljedice stradanja hrvatskog Zrina“: Zrin je tada imao dvije crkve; Zrin je imao i dvije škole; Sve će gorjeti; Ostala sam bosa; Nestali na križnom putu; Nisam smjela javno reći odakle sam rodom
Zdravko Verveger: „Zrinjani – državni neprijatelji br 1“: Izgubljen trag rođaka; Zrinjani se traže po svijetu
s. Klaudija Đuran i s. Ljiljana Radošević: „Djeca su gledala ranjene i ubijene iz vlastite obitelji“: Gubitak sna za cijeli život; Divno čudo požrtvovnosti; Naučila je bdjeti uz manju braću i sestre
Stipo Zorbas: „Ubijali su žene i djecu“: „treba i njih sve pobiti“;
Damir Borovčak; „Zločin počinjen nad vlasnikom ljekarne ‘K Zrinjskom’“
Damir Borovčak: „70. Obljetnica jezovitog genocidnog zločina u Zrinu“: Križ i hrvatski barjak; U očajničkoj borbi na život i smrt; Izaslanici hrvatskih vlasti prvi put u Zrinu
Damir Borovčak: „Žrtve Zrina zalog su za budućnost“; Zrinski krik iz Siska: Ispravite nepravdu!!!
Homilija koju je biskup Vlado Košić izgovorio na misi u Sisku 15. Rujna 2015: „Oplakujemo ubijene u Zrinu“
Dr. fra Ivica Petanjak – Nagovor na misi u Sisku 14. Rujna 2014: „Prognanima vratimo ono što im je nepravedno oteto“
Nevenka Špoljarić: „Svećenička i bračna obljetnica u obitelji Petanjek“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
