U cijelosti donosimo govor Ivana Jaklina, glasnogovornika Udruge Macelj 1945., održan 4. lipnja povodom 72. obljetnice komunističkih zločina u Macelju.
„Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!“
Tako je to stihotvorio pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, prikazujući molitvu ili prepirku između Boga Jahve i Mojsija. Usrdna molitva Mojsija da Bog njegovih predaka kazni sve one koji su Odabranom narodu činili zlo. U toj dugoj prepirci s Bogom, Mojsije napokon spoznaje da Bog nije osvetnik, već neizmjerna Ljubav koja ispunja svemir i Svjetlost jedina koja svijetli i nad dobrima i nad zlima.
Preuzvišeni oče biskupe, poštovani izaslanici hrvatskih državnih vlasti, dragi puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati, posebnost mjesta i dana kada smo se danas okupili na ovom mjestu hrvatske tragedije pred nas donosi jedan simbol, a to je plamen. Plamen gorućeg grma na Sinaju, kada je biblijski Mojsije prvi put susreo Boga, ali i plamen Boga Duha Svetoga koji se pedeset dana nakon Uskrsa uprisutnio u povijesti ljudskog roda. Kao da i nama neki nevidljivi glas upravo govori: „Izujte obuću, jer mjesto na kojem stojite, sveto je tlo!“ Zaista, sveto je ovo tlo, natopljeno krvlju tisuća nedužnih, ubijenih bez ikakve dokazane krivice, u vrijeme kada je Europa već mjesec dana slavila toliko željeni mir, po završetku II. svjetskog rata.
Na ovom svetom mjestu hrvatske tragedije, najvećeg poslijeratnog stratišta u Hrvatskoj, dogodila se „hrvatska Hirošima“! Upravo tako, i to dva mjeseca prije atomske bombe bačene na Hirošimu. Ova naša Hirošima, taj naš tragični Macelj, po svojim nesretnim učincima daleko nadilazi strahote one japanske katastrofe. Ne samo po tomu, što smo brojnošću skoro pedeset puta manji narod od naroda Japana, već po tomu što je Hirošima danas, poput mitske ptice Feniks izrasla u jedan prelijepi novi grad u kojem jedva da su vidljivi tragovi te strašne tragedije koja je i njih snašla prije 72 godine.
No, naša „hrvatska Hirošima“, taj naš Macelj i svi naši poslijeratni Križni putovi, duge poslijeratne godine izživljavanja bezbožne komunističke diktature, sa svojim strašnim posljedicama još i danas sakate tijela i duše našeg napaćenog naroda. Da, još i danas. I mi smo toga nažalost svjesni.
Ali, mi ipak gromoglasno šutimo. Ušutkali su krvnici naše djedove, ušutkali su naše očeve, ušutkivali su i nas, djecu i unuke mučenika „krvave 45. i sljedećih godina poraća“. I to je postalo naše određenje.
Mi više nismo niti svjesni da šutimo, dok naša Domovina prolazi kroz velika iskušenja i na neki način nestaje. A mi i dalje strpljivo šutimo.
Čovjekolike spodobe koje je tih prvih poslijeratnih dana na našim prostorima ispunjivala sotonska mržnja prema svemu hrvatskom, u svojem paklenskom naumu odlučile su da Hrvat na ovom mjestu ubija Hrvata, želeći na taj način postići svoj demonski plan uništenja cijelog jednog naroda. A taj je, da taj zločin rodi jednu dugogodišnju i višegeneracijsku mržnju u tijelu jednog malog naroda. Jedna neshvatljiva mržnja, mržnja koja živi i koja nas uništava i danas. Jer, plan je bio, Hrvate je valjalo trećinu ubiti, trećinu prognati i trećinu utopiti u jednu iluzornu naciju tzv. „Jugoslovena“, kako bi ta Jugoslavija rođena u krvi umorenih Hrvata mogla živjeti.
Ne samo da su istrijebljeni svi ideološki i politički protivnici, već je likvidirano ono što je najvrjednije u narodu. Za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata partizani su ubili 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane, obrazovane ljude, ali za njih klasne neprijatelje. OZNA i narodni odbori, odnosno tročlane ćelije na čelu sa sekretarom Partije, odlučivali su tko će biti ubijen. Odvodili su ljude iz njihovih kuća. U kamione su trpali HSS-ovce, mačekovce, trumbićevce i uglednije, obrazovanije građane koji nisu bili komunisti i nitko se od njih više nije vratio.
Nakon dugih 45 godina poniženja i nade, Hrvati su u svibnju 1990. dočekali napokon svoju državu. Predvođeni dvojicom velikana istoga imena, koja izgovaram s ponosom, Franjo, prešli smo poput Odabranog naroda, naše hrvatsko Crveno more, ali smo tek odškrinuli vrata Slobode.
Protuhrvatski učinci fizičkih potomaka i idejnih sljednika ubojica iz vremena naše „hrvatske Hirošime“, koji su se tada lukavo, kao veliki demokrati uvukli u strukture svih naših, tek utemeljenih državotvornih stranaka, već u prvim danima rađanja Domovine, prisilili su nas da mijenjamo čak i izgled našeg stoljetnog povijesnog Hrvatskog grba. I mi smo u cilju toliko željenog jedinstva među Hrvatima, njima popustili! Bila je to velika pogrješka koja nas je kroz sljedeće godine naše nedavne prošlosti stavila u položaj podčinjenog, premda većinskog dijela naroda. Te dobro organizirane protuhrvatske snage, u potpunosti su uskoro ovladale cjelokupnim medijskim prostorom, tako da kontaminacija iz vremena Macelja 1945., te naše žalosne „hrvatske Hirošime“, punom snagom djeluje i dan danas.
Kroz strukture izvršne vlasti ukrali su nam naš najsvetiji hrvatski blagdan – Dan državnosti, 30. svibnja, ubrzo nakon smrti Oca Domovine, dr. Franje Tuđmana.
Bjesomučni napadi orkestrirano traju u jednom nezaustavljivom slijedu već punih 17 godina. Napada se i razara tradicionalna hrvatska obitelj kao temeljna jedinica jednog zdravog društva, napada se Crkva u Hrvata, naša Majka i Učiteljica, čuvarica naše povijesti i naših narodnih prava.
Napadaju se sve naše hrvatske institucije.
Trenutno traje organizirani napad na hrvatski jezik.
Okružena općom ljevičarskom mržnjom i neviđenim jalom, napadima je izvrgnuta čak i Predsjednica države, i kao institucija i kao žena.
A, mi koji smo brojnošću stvarna većina u tom narodu, šutimo.
Ovaj dan je osobit i po tomu što su danas na Macelj, došli ugledni izaslanici najviše hrvatske državne vlasti, u časnim osobama koje zaista doživljavamo kao promicatelje istine. To smatramo vrlo značajnim pomakom na putu prema utvrđivanju i širenju istine. Znali smo da će se taj pomak prema istini dogoditi, i da će jednoga skorog dana i najviši državni vrh doći na Macelj, na ovu našu zajedničku molitvu.
Ipak ne možemo danas ne prigovoriti svima koji su u svojim mandatima bježali i zaobilazili Macelj svih proteklih godina, ne želeći se suočiti s prestrašnom istinom iz Titove prošlosti i prošlosti njegovih krvnika u ovim Maceljskim šumama.
Zahtijevamo kao Udruga MACELJ 1945. da se istina napokon objavi i razglasi, da se sve žrtve rata jednako poštuju, pa tako i ove u Macelju. Zato tražimo da Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski državni sabor proglase ovaj prostor Spomen područjem Macelj.
Također tražimo dostojno obilježavanje mjesta ubojstava 21 svećenika i bogoslova, ovdje u Lepoj Bukvi, koje je ubio jedan ubojica u jednoj noći, i koji su bačeni u jednu jamu, upravo na današnji dan prije 72 godine. Za te svećeničke žrtve uputit ćemo također zahtjev i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, da se prouči i pokrene postupak proglašenja blaženim tih mučenika za vjeru i narod.
Zahtijevamo također da se zgrada zvana „Titovo lovište“, koja je to ime nosila 50 godina, pretvori u Spomen muzej za stradale žrtve te obnovi kao Spomen-centar Spomen područja Macelj, jer je dokazano da se Tito u vrijeme Maceljske tragedije nalazio od polovice mjeseca svibnja i početkom lipnja u obilasku svojih partizanskih jedinica koje su ubijale razoružane civile, na terenu između Zagreba, Varaždina, Celja i Ljubljane, a u Macelju, u svojem lovištu, poslije rata bio je najmanje tri puta, u lovu na divlje svinje. Kažu da se zločinac vraća na mjesto zločina, pa su i oni koji su bili izravni krvnici-počinitelji, također kasnije bili u raznim lovovima u ovim šumama. U toj danas gotovo srušenoj zgradi, nalazi se jedan još uvijek nepotpuno istraženi bunar, u kojem su 1992. godine također pronađene ljudske kosti, prije nego je Komisija za istraživanje žrtava komunističkog režima u srpnju naprasno prekinula s radom.
Otkopane žrtve Maceljske tragedije u vrećama za smeće 12 su godina ležale u podrumu i na tavanu na Patologiji Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Takovo postupanje sa žrtvama i zatiranje svake javne osude i sprječavanja prodiranja istine o njima, nismo u slobodnoj Hrvatskoj državi očekivali. No, danas nam sigurno civilizacijske norme više ne dopuštaju daljnju šutnju, prikrivanje, nemar i zatiranje istine. Pogotovo ne više od hrvatskih vlasti. Tu je ulogu nezaborava istine do sada imala Udruga MACELJ 1945., a sada je došlo napokon vrijeme da to započnu činiti i hrvatske vlasti na svim razinama.
Maceljska komemoracija ne može biti samo događaj u jednoj župi ili pak u jednoj općini, ma koliko one savjesno i dobro činile na očuvanju sjećanja na ovu tragediju. Macelj mora biti događaj od državnog značaja, od Hrvatskog državnog sabora koji bi trebao preuzeti pokroviteljstvo nad ovom Maceljskom komemoracijom, pa do Hrvatske biskupske konferencije, putem njenog Povjerenstva za Hrvatski martirologij, koje bi trebalo preuzeti liturgijsku pripravu i vođenje svih vjerskih obilježavanja na Macelju. Zahtijevamo da jedan član Udruge MACELJ 1945. postane stalnim članom Povjerenstva za Hrvatski martirologij.
Kao glasnogovornik Udruge MACELJ 1945., moram na kraju ovoga misnoga slavlja izreći zahvalu medijima koji nas prate i ipak dio istine o Maceljskoj tragediji prenose hrvatskom puku. Prije svega zahvaljujem Obiteljskoj televiziji Laudato TV, njenoj direktorici g-đi Kseniji Abramović i g-đi Nadi Prkačin. U suradnji s njima uspjeli smo snimiti i ovih dana premijerno prikazujemo dokumentarni film „MACELJ – TITOVO STRATIŠTE“. Imali smo u protekla tri dana dvije vrlo dobro posjećene projekcije u Zagrebu i u Krapini. Slijedi još jedna, sutra uvečer u Varaždinu. U Zagrebu u prepunom Cinestaru Branimir, okupio se hrvatski domoljubni puk sa svojim istinskim narodnim predstavnicima iz svijeta kulture i politike. Hrvatski episkopat predstavljao je gospićko-senjski biskup u miru, dr. Mile Bogović, česti naš Maceljski hodočasnik. Hvala mu.
Moram zahvaliti na suradnji radio postajama MIR Međugorje, Hrvatski katolički radio i Radio Marija, koji izvješćuju svoje slušatelje o svim aktivnostima naše Udruge, a posebno postaja MIR Međugorje koja se čak izravno uključuje u našu pobožnost Križnoga puta „Stopama pobijenih“ na Gluhu subotu, svake godine.
Moja zahvala ide i TV kućama Z-1 i Osječka TV, koje putem emisije „BUJICA“ gospodina Velimira Bujanca daju priliku članovima naše Udruge da u tim emisijama svjedoče o Macelju, toj našoj „hrvatskoj Hirošimi“.
Sigurno će svi ovi gore navedeni mediji izvijestiti o ovoj današnjoj svetoj Misi na Macelju, a usrdno se nadamo da će i „Glas Koncila“ objaviti reportažu o tomu u sljedećem broju.
Na kraju, danas, na blagdan Boga Duha Svetoga, sklapam ruke prema nebu i molim Boga naših skoro 14 stoljeća hrvatske vjernosti, da nam daruje sedam svojih darova: mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega.
Da napokon postanemo jedan odgovoran narod, koji će poštovati naše međuljudske razlike i posebnosti. Da postignemo jedan odgovoran dijalog. Da živimo kao sretan narod. Jedini uvjet koji nas može napokon učiniti normalnim i slobodnim ljudima je taj, da volimo svoju Hrvatsku, svjesni svih dobrih stvari koje su činili naši pređi, svjesni svih zlih postupaka svih naših predaka, pa i nas danas živućih Hrvata.
Spremni jedni druge tražiti iskreni bratski oprost.
Možemo li danas, s ovog tragičnog Maceljskog prostora, te naše „hrvatske Hirošime“, uputiti zajedničku molitvu Bogu Duhu Svetomu da se napokon dogodi taj žuđeni, iskreni bratski oprost i zagrljaj djece koju je rodila jedna te ista Majka Domovina, a koje je razdvojila mržnja koja je zatrovala naš mali narod, baš na ovom mjestu u „krvavo proljeće 1945.“?
*Ivan Jaklin, glasnogovornik Udruge MACELJ 1945.
Macelj, na blagdan Duhova, 4. lipnja 2017.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
