Sutra, na nedjelju Božanskog milosrđa, u Rimu se održava kanonizacije dvojice blaženih papa – Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. – velik događaj za Katoličku crkvu, ali sve druge kršćane i ljude dobre volje koji vole i cijene ova dva petrova nasljednika.
Uoči kanonizacije pape Woytile, osim cijelog bogatstva njegove misaone i duhovne baštine, možda je najzanimljivije iznijeti na vidjelo njegove značajke kao čovjeka, sina poljske crkve i naroda, kako se on sam predstavlja u zapisima okupljenima pod naslovom Autobiografija, a koje je 2003. godine izdao Nakladni zavod Matice hrvatske, uoči njegovog trećeg pastoralnog pohoda Hrvatskoj. Ova zbirka odabranih citata iz papinih govora, propovijedi i intervjua sva je protkana izrazima papine ljubavi prema domovini iz koje je potekao, ljubavi prema njenoj prirodi i ljudima.
„Turističko dušebrižništvo“
Karol Wojtyła je kao mladi svećenik (sa 29 godina) bio postavljen kao kapelan u župi sv. Florijana u Krakowu, gdje ga je župnik zadužio za pastoral studenata i ostale mladeži. Na taj način, kako se prisjeća papa, „mladež je sa svojim problemima ušla na poseban način u moj život, u moje poslanje i služenje“, a kako dodaje „ta naročita veza traje do danas“. Pastoralni rad s mladima za mladog svećenika temeljio se na katehizaciji i molitvenim okupljanjima. Tako je nastala jedna molitvena zajednica koja je nazvana „središte“, u kojoj su s vremenom iskristaliziralo jedno područje kao temeljno za mladenačko životno razdoblje, a to je pitanje braka i obitelji, kao i pravilne pripreme za to. U to vrijeme, mladi svećenik Wojtyła razumio je da je svećenikova zadaća učiniti prisutnim Boga, prije svega po svetoj misi, ali i na svakom mjestu gdje mu je dopušteno služiti. Iz tog uvjerenja rodilo se takozvano „turističko dušobrižništvo“, tj. budući papa je počeo sa grupama mladih odlaziti na odmor u planine, na rijeke i jezera. Odmor je uključivao šetnje, vožnje biciklom, kajakom po rijekama, a zimi i skijanje. Dan je započinjao jutarnjom svetom misom u prirodi, na prijenosnom oltaru, a završavao zajedničkom večernjom molitvom.
Mladi svećenik Wojtyła otkrio je da odmor u prirodi također može biti prilika za individualno dušebrižništvo, kroz razgovore koji se temelje na uzajamnom povjerenju i koji ponekad dopiru do „dubine mlade duše“. Papa sažima temeljnu metodu ovog pastoralnog rada: „sportski napor i sredina, potreba za suradnjom, organizacijom, dobrohotnošću, kolegijalnošću, prijateljstvom“. Sport i aktivan odmor u planinama papa vidi ne samo kao vrijednost za fizičko i psihičko zdravlje, nego i kao priliku za izgradnju moralnih vrlina. Planine su škola života, govori papa, gdje se „učimo podnositi trud na putu do cilja“ i „uzajamno se pomagati u teškim trenucima“. Zanimljiva je također crtica iz papine biografije po kojoj je vijest o imenovanju biskupom dobio upravo na kajakaštvu, u čamcu, i papa duhovito primjećuje: „Taj poziv uopće nije bio lak, jer je stigao na samoj sredini plovidbe po vrlo teškoj trasi“.
I kasnije, kao biskup, Wojtyła je nastavio ovaj poseban vid dušebrižništva u prirodi preko pokreta tzv. Oázā žive crkve, unutar kojeg je nastala njegova poznata pjesma „Krist na žalu“.
